Neku večer u kafiću u Zvonimirovoj ulici dvojica poznanika se porječkala, potom je jedan onog drugog ubo nožem pa je jedan završio u bolnici, a drugi u pritvorskoj jedinici, i to je u meni probudilo sjećanja na još neke događaje što su se dogodili u ovoj ulici, na ljude rođene u njoj i zgrade iz ove ulice koji su važne za živote i sudbine Vinkovčana.

Zvonimirova ulica je među najdužima, a možda i najvažnija vinkovačka ulica pa je oduvijek nosila ime nekog uglednika važnog uz aktualnu državu i trenutačnu vlast. Prvo se zvala Njemačka ulica ili Nemecki sokak, pa Ulica cara Wilhelma, između dva Svjetska rata zvala se po kralju Aleksandru, za NDH-a bila je, naravno, Ulica Ante Pavelića, poslije rata pa sve do nastanka nove hrvatske države, nosila je ime po komunističkom ideologu Lenjinu, a potom dobiva ime prema velikom hrvatskom kralju Dmitru Zvonimiru iz 11. stoljeća – skraćeno Zvonimirova. Počinje u pješačkoj zoni koju “dijeli” s Trgom bana Šokčevića i vodi sve do sjevernog izlaska iz Vinkovaca prema Nuštru i dalje Osijeku ili Vukovaru. U ovoj su ulici rođeni znameniti Vinkovčani, povjesničar Josip Matasović, glazbenik Ivan Tropsch, slikar Sava Šumanović, veliki kipar, slikar i pisac Ivan Vanja Radauš, znanstvenik Dionizije Švagelj, ovdje je živio Josip Kozarac, a petsto metara niže svijet su ugledali brojni znani i neznani Vinkovčani jer tu, prekoputa Stare bolnice iz sredine 19. stoljeća, uz osječku jedine u Slavoniji toga doba, dugo je, dugo bilo vinkovačko rodilište. Uz impozantnu Brodsku imovnu općinu, na početku Zvonimirove je niz povijesno i arhitektonski zanimljivih zdanja, poput barokne katnice obitelji Janković, gdje je bio Ciciban u kojem smo kao klinci uživali u kolačima i kremama, a kasnije u prvom točenom pivu u gradu, Reislove kuće, gdje su danas banka i pub, kuće u duhu krajiškog baroka na uglu u kojoj je živio Josip Kozarac, a danas se tu ispijaju odlični kokteli, ili napuštene i oronule katnice obitelji Schlesinger, u čijem je prizemlju i podrumu bio popularni kafić Pik i Bijeli podrum.

Do rata se početkom Zvonimirove, sve do križanja s Reljekovićevom, a ponekad i do Dalmatinčeve, šetalo s jednog kraja na drugi, tražilo pogledom simpatije, a sve su to promatrali kibiceri naslonjeni na zid palače Brodske imovne općine ili sjedili na izbočini izloga Borova, Beka ili Drogerije (stariji momci su bili prekoputa ispred Cicibana ili knjižare) – bio je to čuveni vinkovački korzo. Nekadašnje korzo danas su okupirali stolovi i ljuljačke brojnih kafića pa je to i danas središte vinkovačkih zbivanja. U ovoj su ulici bila dva (jedina!!!) vinkovačka kina, uništena, kao i knjižnica, u jesen 1991. projektilima iz susjednih Mirkovaca, i danas je tu “prazan prostor”.

Tu gdje su se potukli i izboli Vinkovčani, nekada je bio popularni restoran s dobrom kuhinjom gdje su krajem 90-ih vinkovački osnivači HDZ-a u odvojenom separeu održavali polutajne sastanke nakon kojih su nazočni podijelii troškove, a prekoputa, u zgradi tadašnjeg Mjesnog odbora Kolodvor, u ljeto 1991. formirale se skupine dragovoljaca koje su odlazile u pomoć vukovarskim braniteljima. Jedna takva skupina se nakon odrađene smjene nije mogla vratiti u Vinkovce jer je Vukovar već bio u okruženju pa su bili zarobljeni i proveli mjesece u srpskim logorima.

Zvonimirovom se odlazilo u Vukovar kada se moglo, na izlet i, kada je trebalo, u rat. Nažalost, mrtvi su, kao 2. svibnja nakon masakra u Borovu Selu, dovoženi Zvonimirovom, a na izlazu iz grada, s lijeve strane je šumarak. Tu su pokopane žrtve partizanskih zločina ubijene u Vinkovcima u travnju 1945. nakon ulaska “oslobodioca”, a vlasti su naredile da se posadi drveće kako ne bi netko otkopavao posmrtne ostatke. U Zvonimirovoj se, dakle, umiralo, ali i rađalo.