Datum objave: 19. siječnja, 2018.
Ni najveći novinaromrzci, a i takvih ima, malo ih je, ali ih ima, ne mogu osporiti zasluge novinara za uspješnu provedbu mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja u politički i pravni sustav Republike Hrvatske, čija je 20. godišnjica prije nekoliko dana obilježena, doduše možda i nezasluženo previše skromno. Te dvije godine, od 15. siječnja 1996. do 15. siječnja 1998. bile su nezaboravne za novinare jer nisu morali tražiti teme nego su teme nalazile njih. Bilo je dovoljno ujutro krenuti u UNP-a zonu i bilo bi tema koliko želiš.
Sela u korovu
No nije se odmah moglo pojedinačno u područje gdje je glavni bio korpulentni američki umirovljeni general francuskog podrijetla, Jacques Paul Klein. U početku su novinari skupno odlazili vođeni revnim i pomalo naivnim činovnicima iz informativne službe UNTAES-a. Ostali su mi u sjećnju mali bijeli kombi-busevi Toyota u koje bi utrpali uzbuđene i znatiželjne novinare i krenuli u posjet okupiranim selima i gradovima, gdje, najčešće, hrvatska noga, osim možda Ivana Kelića iz Marinaca, nije stupila posljednjih pet-šest godina. Uzbuđenje je bilo voziti se kroz okupirane Mirkovce i gledati domaće Srbe, od kojih su neki do prije nekoliko godina pucali po Vinkovcima iz svih oružja što im je JNA velikodušno ustupala, i prepoznavati prijeratne poznanike kako stoje prekriženih ruku ispred zapuštenih kuća okruženih visokim korovom i gledaju u UNTAES-ov kombi-bus. Sjećam se jednog susreta kod punkta na ulazu u Mirkovce, kada su pregovarali naši časnici i tamošnji oficiri i kada sam prepoznao nekog oficira Đolovića kojega znam iz služenja vojnog roka početkom 80-ih, a koji je sada očito bio jako važan u tom dijelu okupiranog Podunavlja. Nisam imao volju doviknuti mu “Majore Đoloviću!” - možda bi mu bilo drago i pozvao bi me u svoj štab u školi u Starim Jankovcima pa sam mogao napisati i što se događa s druge strane, a možda bi me odmjerio ispod oka i s gađenjem otkantao.
Prvo što smo svi primijetili bila su neuredna i zakorovljena sela, ona s većinskim srpskim ili hrvatskim stanovništvom, i puno razorenih kuća, tek iz nekih dizao se dim. Bili smo zgroženi kada bismo vidjeli Đeletovce, Donje Novo Selo ili Cerić, koji su bili ne samo razoreni bombama već su ih tamošnji Srbi temeljito opljačkali odnoseći kapije, vrata, prozore, crijep, grede, bijelu tehniku, traktore, strojeve, pa čak i zidne pločice. Uvijek me zanimalo kao su ih ponovno zalijepili na zid... U prizemlju škole u Nijemcima Arkan je zatvarao svoje Srbe koji nisu htjeli u borbu i mogli smo na prljavim zidovima čitati imena srpskih gradova odakle su došli ovi, jel'te, oslobodioci. Jednom smo se fotić i ja vraćali iz Tovarnika i na punktu u Mirkovcima Ukrajinci nas nisu htjeli pustiti jer je prošlo 20 sati, do kada je dozvoljen prolaz, i predlagali su nam da zamolimo nekog da nas primi na konak!??
Tko tu može živjeti
No ništa se ne može usporediti s grozom koju smo vidjeli kada smo prvi put bili u Vukovaru. Zamislite jednu ogromnu gomilu građevinskog otpada kroz koju je pročišćen prolaz za automobile i bicikle – e tako je tada izgledao Vukovar. Prolazeći među ruševinama bivšim gradom gdje ništa nije bilo obnovljeno, lažu “gradonačelnik” Stanimirović i družina, osim “tržnog centra” gdje će do nedavno biti vukovarska tržnica i već tada se pričalo da je ispod betona masovna grobnica, možda i veća od one na Ovčari, pitao sam se kakvi su to ljudi koji mogu ovdje živjeti. Gledao sam lica koja bih sretao i pitao se jesu li upravo to zločinci koji su od Vukovara napravili grad po svojoj mjeri. Tada su Vukovarom šetali i najveći zločinci, ali su do kraja 1997. pobjegli tamo odakle su dobivali naredbe za zločine i gdje se mogu osjećati koliko-toliko sigurnima, ali sumnjam da su i tamo mogli mirno spavati bez noćnih mora koje su ih progonile i podsjećale na ono što su učinili.