Kolumne
S vinkovačkog kibicfenstera Piše: Miroslav Flego
Ratnici koji se srame svoje ratničke prošlosti
Datum objave: 8. prosinca, 2017.

Srpski ministar vojni, Aleksandar Vulin, izazvao je veliku buru u srpskoj javnosti kada je nedavno predložio da se 4. prosinca u Srbiji obilježava i slavi kao Dan ratnika, jer “dosta smo se po tuđoj volji sramili naših junaka, na njih moramo biti ponosni.”

Ismijavaju ga

Iako je ministar vojni najavljivao kako će se ovaj Dan slaviti već od ove godine, čini se da ni među srpskim veteranima ta inicijativa nije dobro “sjela” jer i sami kažu kako ne vide razlog za slavljenje jer ih je njihova država slala da ratuju “ne znamo zbog čega” u druge države, a time se sigurno ne ponose jer su u Sloveniji i Hrvatskoj poraženi i poniženi, u Bosni i Hercegovini su obilježeni kao počinitelji genocida, a s Kosova su otjerani.

Drugi razlog je što se s Vulinom veterani uglavnom isprdavaju jer nije nikada odslužio vojni rok, a 1999. kada je Srbiju napao NATO eskivirao je mobilizacijski poziv pa ga i ne doživljavaju ozbiljno.

Prema Vulinovoj ideji, 4. prosinca država bi “izrazila zahvalnost svima koji su pod njezinom zastavom nosili oružje od oslobodilačkih ratova u 19. stoljeću pa do obrane zemlje od NATO agresije 1999. godine”, pa bi tu, valjda, pripadali i oni koji su iz Beograda ispraćeni cvijećem kako bi tenkovima išli razarati Vukovar.

Hoće li se među slavljenicima Dana ratnika (dakle ratnika, ne heroja ili osloboditelja, kao što je u drugim zemljama, jer je Vulin svjestan kako su oni bili zaista samo ratnici – strojevi za ubijanje i uništavanje, a ne junaci, heroji, osloboditelji) biti, primjerice, i Veselin Šljivančanin, jedini (uz Milu Mrkšića) iz tzv. JNA osuđen za ratni zločin počinjen na Ovčari, ili oni KOS-ovci koji su došli u vukovarsku bolnicu 18. studenoga 1991. samo da bi, a to im je bila specijalnost, na temelju popisa osoblja bolnice i ranjenika, sastavili popis koga će strpati u autobuse i poljskim putovima kriomice odvesti na Ovčaru. Prvo u hangar gdje će biti motkama isprebijani, a potom kilometar-dva dalje kraj šumarka na stratište gdje je čekala iskopana raka?

Hoće li Dan ratnika slaviti i kapetan KOS-a Borčo Karanfilov koji je neposredno organizirao i nadgledao likvidacije? Ili njegov kolega iz službe Ljubiša Vukašinović koji je iz Srbije nabavio pet civilnih i jedan vojni autobus za transport onih koje su u vukovarskoj bolnici odabrali KOS-ovci “specijalisti za neporijatelja” kapetan Mladen Karan i pukovnik Bogdan Vujić? Ili prvi KOS-ovac Aleksandar Vasiljević, “svjedok pokajnik” koji je sve znao, organizirao i nadgledao?

Na proslavi će možda biti i oni srpski vojnici poslani iz Beograda koji su od kasne jeseni '91. do početka '98., do kraja mirne reintegracije Podunavlja, kada je tu bio Jean-Paul Klein i UNTAES, ubili najmanje 500 nesrba koji su ostali u svojim kućama naivno misleći da im se neće ništa dogoditi?

Nemaju heroja

Hoće li Dan ratnika proslavljati i kapetan Dragiša Đorđević koji je u srpnju ili kolovozu poručio vinkovačkoj bolnici da pozove sve liječnike jer će biti posla kada u 18 sati počne minobacački napad na grad iz vojarne. Ili kapetan Tomislav Demo koji je bez najave raketirao Vinkovce, ili Andrija Marinić, kancelarijski miš, koji je odjednom u ljeto 1991. osjetio poriv za ubijanjem i uništavanjem grada u kojemu je s obitelji živio i rukovodio minobacačkim baterijama koje su pogađale i vinkovačku bolnicu u kojoj su rođena i njegova djeca?

Hoće li Dan ratnika u Beogradu slaviti i oni bezimeni oficiri koji su bezglavo, kao zadnje ništarije, pojurili prema Srbiji koja ih je i poslala u rat u drugu državu, početkom kolovoza 1995. čim su od braće Rusa u sastavu UNTAES-a doznali kako u 5 ujutro kreće Oluja, gazeći i tenkovima rijeku ljudi koju su nagovorili da krene prema Srbiji?

Moglo bi se još nabrajati, ali dovoljno je i ovo da bi se shvatilo zašto u Srbiji ne slave junake, heroje, nego ratnike. Takvih valjda nemaju...