Čitajući u Glasu Slavonije izvješće iz Općinskog suda u Vukovaru, gdje je počelo suđenje odgovornoj osobi za pad vojnog helikoptera u vukovarskoj vojarni u ljeto 2007. kada su poginule tri osobe, a više ih je ranjeno, među njima i današnji ministar obrane Damir Krstičević, pomislio sam, kao i većina dobronamjernih Hrvata – ma kakvo mi to pravosuđe imamo, Bože mili!!?

Dobro, ajde, da je sporo, pa onaj koji traži pravdu često umre prije nego što stigne rješenje sa suda, znamo odavno iako se neki sudovi s vremena na vrijeme znaju pohvaliti kako su smanjili gomile još nedirnutih predmeta, pa nije više, govorim napamet, 85, već samo 40 tisuća neriješenih predmeta i toliko, otprilike, ljudskih sudbina. Koliko je naše pravosuđe “brzo” i “učinkovito” pokazuju dva podatka – Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici je u travnju 2016. podiglo optužnicu (helikopter je pao u srpnju 2007.), a vukovarski Općinski sud je potvrdio optužnicu u siječnju ove godine da bi već krajem studenoga počela rasprava.

U slučaju helikoptera iznenadilo me (a možda, kad bolje promislim i sjetim se gdje živim, i nije) kako naše pravosuđe izabire vještaka koji bi, što se tiče činjenica, na sudu trebao imati odlučujuću riječ i na čijem mišljenju sudac velikim dijelom temelji konačnu odluku. Ispalo je da je vještak određen za vještačenje o padu helikoptera tek tri godine prije smrti postao vještakom “nakon skraćenog postupka edukacije”, da ta osoba nije nikada prije vještačila u slučajevima helikopterske nesreće, čak se nikada nije vozila helikopterom i puno je više bila u birtiji nego u blizini helikoptera jer je voljela kapljicu više od normalnog, pa je i umrla od ciroze jetre. No, kako to u Hrvatskoj biva, bio je u prijateljskoj i kumovskoj vezi sa sutkinjom istrage koja je u Zagrebu vodila izvide. Zato nije čudo kada se prijateljima povjeravao kako “ne može vještačenje uhvatiti ni za glavu ni za rep”.

Ajmo dalje o hrvatskom pravosuđu. Mjesecima nas maltretiraju Todorićem i njegovim malverzacijama, ali nismo čuli da su mu sudski blokirali račune ili bar utvrdili koliko ima novca na kojem računu (osim nešto nekretnina i pokretnina), već je ruska banka, koja je šakom i kapom tom istom Todoriću davala kredite, blokirala račune u Londonu. Bar nešto…

Kada jednom nisam platio dvije rate za knjigu, ubrzo su mi blokirali račun. Voli li hrvatsko pravosuđe više nas obične, male neuredne platiše od velikih prevaranata i dužnika na milijarde, upitam se ponekad.

Poznajući domaće pravosuđe, uopće se više ne čudim što (osim onih nekoliko kokošara) do sada nitko nije odgovarao za masakr hrvatskih policajaca u Borovu Selu iako svake godine na godišnjicu, 2. svibnja, aktualni premijer ili premijerka pred spomenikom poginulima obvezno mantraju kako žrtve ne smijemo zaboraviti, a počinitelje moramo privesti pred lice pravde. Brus su ih doveli…

Za Ovčaru su u Haagu odgovarala dva oficira JNA i to ne zato što su nešto činili, već što nisu ništa činili da spriječe masakr (jedan je umro u zatvoru, drugi šeće po Beogradu i agitira za stranku aktualnog srpskog predsjednika Aleksandra Vučića), i nitko više od najviših jugooficira iako su imena poznata – od onih koji su u vukovarskoj bolnici odvajali do onih koji su organizirali kopanje rova i prijevoz do stratišta. Pred hrvatskim pravosuđem nitko nije odgovarao za Ovčaru. Jedino u Srbiji, evo dobroga i iz Srbije, osudiše na po 20 godina šestoricu koji su ubijali nad iskopanim rovom, ali su prije skoro tri godine pušteni da na slobodi čekaju pravomoćnost presuda i od tada im nema ni traga ni glasa.

Ali isto to pravosuđe nekoliko je mjeseci razmišljalo dok nije kao neosnovanu odbacilo tužbu susjeda da moj pas Winston, kako je ono naveo, prečesto i preglasno laje!!?