U studenome u najstarijem europskom gradu obilježavamo godišnjice smrti nekoliko istaknutih Vinkovčana, poput bana Josipa Šokčevića, Ivana Kozarca, Dionizija Švagelja i Ive Ficija...

Ali u prosincu pada i godišnjica prve kazališne predstave, pa smo proslavili i stotinu godina druženja Vinkovčana s kazalištem i prisjetili se 85 godina od smrti Joze Ivakića, hrvatskog književnika rođenog u Vinkovcima po kojemu danas nosi ime vinkovačko kazalište, te deset godina profesionalnog rada Gradskog kazališta Joza Ivakić. Iako časopis Vijenac pod urednikovanjem Augusta Šenoe tvrdi kako su u Vinkovcima igrane diletantske kazališne predstave na hrvatskom i njemačkom jeziku i prije 1876., kao početak kazališnog života u Vinkovcima uzima se 8. prosinca 1917. kada je pod pokroviteljstvom tadašnjeg Gospojinskog dobrotvornog društva u svratištu Lerner, današnji hotel Admiral, Diletantska družina vođena Slavkom Jankovićem, izvela dvije jednočinke – “Prosci” Ise Velikanovića i “Začarani ormar” Ferde Ž. Milera. U arhivi kazališta postoji i prva prodana ulaznica iz 1917. kao dokaz da su i prije 100 godina Vinkovčani rado hodili u kazalište i prepuštali se kazališnoj iluziji.

Od tada pa sve do dana današnjeg kazalište radi, nekada više, nekada manje uspješno, osim u vrijeme II. svjetskog i Domovinskog rata, kada je zgrada pretrpjela znatna oštećenja koja su odmah sanirana i danas se Vinkovci mogu pohvaliti lijepim, funkcionalno uređenim i dobro vođenim profesionalnim kazalištem koje ima mjesto u kulturi grada i gdje se malo-malo nešto zanimljivo događa. Od tih sto godina, bar 50 sam ovako ili onako bio vezan uz kazalište.

Prvi put sam u kazalištu bio još u vrtićkoj dobi i danima prije lutkarske predstave o Crvenkapici strahovao zbog vuka jer, onako glupav, mislio sam da će dovesti pravog vuka iz šume!? Samo jednom sam kazališnu dvoranu vidio iz perspektive pozornice kada smo imali predstavu, vajda, u povodu Dana Republike, a ja sam na rubu pozornice držao zastavu, ne sjećam se je li bila državna ili republička, dakle imao sam ulogu stalka za zastavu. Sjećam se da me teški, brokatni zastor, kada je na kraju predstave zatvarao pozornicu, zamalo odgurnuo zajedno sa zastavom. Već u formativnim godinama, 70-ih, dolazio sam na predstave pa mi je ostala u sjećanju “Pjesma nad pjesmama” u režiji Himze Nuhanovića prema Bibliji, gdje su kao zaljubljeni par igrali Ljilja Marković, poslije Skender, s kojom ću sredinom 80-ih raditi nekoliko mjeseci u školi u Rokovcima-Andrijaševcima, i tada mladi glumac Ivo Gregurević koji je danas u vrhu hrvatskog glumišta.

U vinkovačkom kazalištu počeli su danas slavni, doduše, neki pokojni, glumci poput Nade Subotić, Žarka Mijatovića, Rade Šerbedžije koji je živio s roditeljima u mojoj ulici, Vanje Dracha koji je sa zanimanjem razgledao naše slike na zidu jer i sam je bio kolekcionar, Ive Ficija i Mate Ergovića koji su drugovali s mojim ocem i često dolazili kod nas, a ja bih začuđen gledao kako jedu kulen i kobasicu jer do tada sam mislio da glumci ne jedu ovakva obična jela.

Od pet ravnatelja kazališta, poznavao sam ih sve, osim prvog poslijeratnog Dejana Dubajića. S Vladimirom Remom sam se do rata često družio, razgovarao i lijepe i nepoznate priče mi je ispričao o kazalištu, s Miroslavom Slavkom Mađerom bih porazgovarao kada bi došao u Vinkovce, s Ivicom Zupkovićem sam se viđao uglavnom na presicama uoči premijera, a s današnjim ravnateljem Zdenkom Rečićem viđam se često i još nismo popili pivo koje planiramo već godinama. No, s pokojnim Franjom Jelinekom Belim posve je druga priča. Susreti na Sopotu ili drugdje kada bi pravio svoj čuveni fiš ili čobanac, uz duhovite dosjetke i psovke (j...ti kalodont!) ostat će mi u vječnoj uspomeni...