Datum objave: 3. studenog, 2017.
Nakon što je predstavljen program Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. - 2017., kojim će se obilježiti godišnjica vukovarske tragedije i sjećanja na 18. studenoga 1991., kada je kao svijeća potpuno ugasnula obrana grada i kada je Vukovar postao grad heroj, čovjek bi se mogao zapitati tko to i zašto želi od Vukovara načiniti mrtvi grad, groblje, spomenik... Kao i prošlogodišnje, i ovogodišnje je obilježavanje pod geslom “Vukovar – mjesto posebnog pijeteta”. Grad i njegovi stanovnici doživjeli su i preživjeli strahotu koja je civiliziranom svijetu teško pojmljiva, oni su poštovanje i duboki pijetet i zaslužili kao malo tko.
“Propisani” osjećaji
Danas već ugasli Stožer za obranu hrvatskog Vukovara (jer u glavama nekih postoji valjda i srpski Vukovar), predvođen braniteljem s Trpinjske ceste Tomislavom Josićem, zahtijevao je od Milanovićeve vlade da proglasi Vukovar “mjestom posebnog pijeteta”, što bi značilo da u tom gradu vrijede posebne regule koje u svakom trenutku i svakom pogledu budno prate je li taj “posebni pijetet” doista na djelu i da nema, slučajno, nekoga tko ne odaje zasluženi pijetet. Naravno, karikiram, ali netko može i ovako shvatiti ideju Josićeva Stožera i tražiti po vukovarskim kafićima, ulicama i trgovima one koji se ne ponašaju primjereno “mjestu posebnog pijeteta”.
No koliko se god nekome činilo da svatko tko dođe u Vukovar zna kamo je došao i da je svaka vukovarska ulica i kuća mjesto posebnog pijeteta, pa se tako i ponaša, gradonačelnik Ivan Penava misli da ima i onih koji dolaze bančiti i slaviti, pa je pozvao goste i domaće ugostitelje da se “suzdrže od bilo kakvih slavlja i proslava” i očekuje “od svih da se Dani sjećanja na žrtvu Vukovara obilježe dostojanstveno i u zajedništvu te da se ima u glavi zbog čega smo ovdje”.
Teško je razumjeti zašto bivšim braniteljima iz svih krajeva Hrvatske, koji se nakon tko zna koliko godina sretnu u Vukovaru, braniti proslavljanje i radovanje što su, eto, uspjeli ostati živi i što su se sastali u gradu koji su zajedno branili jer svi će oni 18. studenoga u koloni koračati Vukovarom od bolnice do Memorijalnog groblja sjećajući se svojih poginulih suboraca. Njima, možda griješim, ispravite me, nitko ne smije ništa naturati, određivati, braniti ili uskraćivati emocije!
Sjećaju se svaki dan
Ne sjećam se, a pratio sam mnoge Dane sjećanja, da se ikada u mimohodu dogodio bilo kakav izgred, da je netko vikao i “slavio”. Pijeteta nije bilo jedino one dvije ili tri godine kada je spomenuti Josić organizirao paralelne kolone želeći poniziti “lijevu“ vlast u državi i Vukovaru, a čime je cijeli događaj 18. studenoga u “mjestu posebnog pijeteta” dobio sasvim drugu dimenziju koja graniči s politikantstvom. Bilo je to, nazovimo to pravim imenom, isprdavanje žrtvom Vukovara.
Danas Tomislav Josić u svojstvu predsjednika Savjeta za branitelje Grada Vukovara Plenkovićevoj vladi predlaže, kada se toga nije sjetila ni jedna do sada, ni lijeva, ni desna, da 18. studeni proglase državnim praznikom. Nije poznato kako je Tomislav Josić zamislio proslavu na 18. studenoga, kako će se proslavljati ovaj državni blagdan, a da sve bude u duhu pijeteta prema vukovarskim žrtvama. Jedan je kolumnist duhovito, ali uz veliku dozu cinizma, napisao kako bi ovaj praznik najiskrenije, a vjerojatno i najbučnije, proslavili u Borovu.
Vukovarci su očito protiv pretvaranja njihova grada u mrtav grad, spomenik, u groblje kamo se dolazi jednom godišnje jer da su oni to htjeli, već bi se to dogodilo. Svatko od njih ima nekoga na groblju kojega se ne sjećaju samo 18. studenoga već svakog dana, žive svakodnevno sa svojim sjećanjima i njima nije potreban državni praznik da bi se sjetili svojih bližnjih. Oni žele radna mjesta, standard dostojan čovjeka, grad ugodna življenja, sugrađane s osmijehom i bez briga, a pijetet ionako ne propisuje država.