Čitam kako je Ministarstvo obrane poslalo pozive na adrese 18.000 razvrstanih pričuvnika, od kojih će odabrati 9031 za popunjavanje šest pričuvnih pješačkih pukovnija. Odaziv je jako dobar, kaže ministar obrane Damir Krstičević, i pozivu se odazvalo njih 12 tisuća, odnosno 70 posto, a jako dobrom odazivu razlog je što je riječ o ljudima u dobi od 18 do 55 godina koji su već bili pripadnici oružanih snaga, dragovoljno su se javili na odsluženje vojnog roka, ili jednostavno žele dati doprinos domovinskoj sigurnosti i žele se uključiti u pričuvne postrojbe.

Koliko sam uspio shvatiti, obuka naših pričuvnika u pričuvnim pješačkim pukovnijama trajat će desetak dana, a negdje i četiri do pet dana. Teško je reći koliko i što od vojničkih vještina hrvatski muž može naučiti u pet ili deset dana, a vojni stručnjaci, doduše ne oni iz Ministarstva obrane koji već nekoliko godina mantraju o okupljanju pričuve, ili čak o povratku obveznog vojnog roka, tvrde da se za tako malo vremena može isto toliko i naučiti – vrlo malo. No dobro je da postoji takva pričuvna postrojba u slučaju poplave, potresa ili drugih ugroza ili rizika, kako kaže ministar Krstičević, a i u slučaju, nedajbože rata, momke koji već imaju ratni raspored, makar i pričuvni, lakše će biti obučiti nego one koji ne razlikuju automatsku pušku od minobacača.

Slavonci će se, tradicionalno, obučavati na vojnom poligonu Gašinci, pokraj Đakova, koji postoji valjda oduvijek i vazda su tu trčali i igrali se rata debeljkasti rezervisti pa na spomen Gašinaca sjetim se 80-ih prošloga stoljeća kada sam se i ja tu klatario, samo što se tada nismo zvali pričuvnici nego rezervisti, a poligon Nabrđe. A, brate, i izgledali smo kao rezervisti, kao neki koje će za ratovanje, ili za neke ozbiljnije ratne zadaće, uzeti samo u krajnjoj nuždi. Kao i tada, prvi će naježiti pripadnici pješačkih postrojbi, u “onoj” vojsci zvali smo ih prašinari.

Poziv za rezervu nekada bi stigao poštom, a nekada bi ti poziv uručio kurir, ili danas teklić osobno, i rekao da se do pola noći javiš u kasarnu/vojarnu. Sjećam se jednog teklića, bio je Srbin, jer vojska je nekako imala najviše povjerenja u njih. Uniformu/odoru imali smo kod kuće, a ja sam svoju pohranio kod punice i punca, jer je njihova kuća blizu vojarne i nisam morao u odori i s titovkom na glavi marširati kroz cijeli grad. U vojarni bi sate i sate nešto čekali, izležavali se, pili rakiju koju bi netko ponio, da bi nas ujutro potrpali u kamione s ceradom i odvezli na Nabrđe, danas Gašince. Tamo smo spavali pod šatorima koje smo sami napravili od maskirnog platna koje se službeno zvalo šatorsko krilo. Jednom smo za večeru imali tijesto s mlijekom i grozno je izgledalo. Jedan rezervist je to nabacio na drvo i “zalijepio” opeku koja je danima stajala čvrsto prilijepljena tijestom s mlijekom. Ne sjećam se da sam išta od vojničkih vještina naučio, a bio sam tamo sigurno 15-ak puta, jednom čak sedam dana, kada je kiša padala od prvog do zadnjeg dana, i sedam dana nismo skidali čizme. Nikada nam nitko nije govorio o oružju ili oruđu koje smo dužili, niti smo ikada pucali. Stalno smo nekuda hodali s oružjem o ramenu, tek ponekad bi nam rekli da zauzmemo položaje, jer “neprijatelj odavde napada”, i to bi se svelo na višesatno izležavanje. Zadužio sam nekakvu zelenu cijev, prvo je bila željezna, a poslije plastična kao “juvidurka”, pa smo je zvali “odžak”, i tek kada se u nas 1991. zaratilo, shvatio sam da sam na ramenu vukao ručni raketni bacač. Nitko mi nikada nije objasnio kako se izbacuju rakete iz “odžaka”, a kamoli da sam pucao.

Shvatili ste, moji dani provedeni u rezervi bili su izgubljeni dani. Nadam se da neće biti i s našim pričuvnicima sada kao što je bilo s rezervistima nekada, iako se bojim da je sve to izmišljeno kako bi besposleni časnici imali što raditi i, kada nema rata, mogli vikati na svoje podređene i opravdati plaću.