Kolumne
S vinkovačkog kibicfenstera Piše: Miroslav Flego
Je li odlazak u svijet baš toliko velika tragedija?
Datum objave: 13. listopada, 2017.

Ružno je i žalosno što mladi školovani ljudi ne mogu pronaći posao u svome gradu, ili njegovoj blizini, i prisiljeni su odlaziti daleko u svijet kako bi ostvarili ambicije i egzistenciju, žalosno je što ova država školuje stručnjake koji će svoju stručnost pokazivati daleko od svoje zemlje, žalosno je i ružno što će možda prvo vrijeme provoditi usamljeni, daleko od obitelji i prijatelja.

Motiv povratka

Ne volim kada u naslovima na portalima pročitam riječ “bijeg”, jer ti mladi ljudi nikamo ne bježe, nego ostaju u Europskoj uniji u kojoj je Hrvatska članica, ostaju u našem dvorištu, ako cijelu EU zamislimo kao jedno veliko dvorište, samo negdje je ljepši dio dvorišta, negdje je ružniji i svatko bira gdje će živjeti. Statistike kažu da se samo u 2015. u Njemačku doselilo 57 tisuća Hrvata, u Austriju 5100, Irsku više od četiri tisuće, čak i u Italiju, gdje je ozračje slično našem, odlaze tražiti bolje. Doduše, znam i neke koji su otišli u Irsku i Njemačku, ali su se nakon pola godine vratili, jer kada su izračunali što tamo dobiju i što gube, zaključili su kako je povratak razumna opcija.

No je li odlazak mladih iz Hrvatske u zemlje gdje je sve uređeno baš toliko velika tragedija kao što nas uvjeravaju statistike i oporbeni saborski zastupnici? Mislim da nije, jer svakome može dobro doći iskustvo stečeno bilo gdje u Europi. Naravno, pretpostavljajući da će se nakon koje godine oni koji danas odlaze i vratiti i ono što su naučili primijeniti ovdje. Čini se da je mnogo veći problem od iseljavanja motiv za povratak, a to ozračje ugodnog života mogu stvoriti samo političari, bilo na vlasti ili u oporbi. Oni bi trebali stvoriti pretpostavke da mladi ljudi imaju razlog vratiti se, a ne da imaju debeli razlog otići tamo gdje se cijeni i adekvatno plaća rad, gdje vrednuju znanje i trud, gdje te ne ocjenjuju po tome gdje ti je tata bio '91., i gdje ne moraš strahovati hoće li te poslodavac zakinuti. Za odlazak su krivi političari, i to svi - oni s lijevog, desnog spektra, ili centra, svi koji su do sada bili na vlasti, jer svatko od njih dao je svoj sramni prilog stvaranju atmosfere kada je odlazak razumljiva opcija.

Zašto ići

Tko želi, ako ne mora, živjeti u zemlji gdje poslodavac ne doživljava svog radnika kao nekoga tko mu stvara profit i čini ga bogatim, nego u njemu vidi objekt koji će što više iskoristiti i kada mu više ne treba, baciti ga na ulicu? Sudovi vani suosjećaju s potlačenima i progonjenima, a ne kao kod nas.

Tko želi, ako ne mora, živjeti u zemlji gdje radnici rade, a ne primaju plaću, gdje im se ne isplaćuje prekovremeni rad ili rad nedjeljom i praznikom? Prijatelj koji je proveo pola godine u Njemačkoj kaže kako tamo radiš svoj posao i ne moraš strahovati da će te poslodavac izigrati, a to se osjeća na učinku. Prema tome se razlikuje poslodavac jedne uljuđene države i naš biznismen.

Tko želi, ako ne mora, živjeti u zemlji gdje poslodavac ne uplaćuje godinama doprinose svojim radnicima i oni to otkriju tek kada namjeravaju otići u mirovinu, a poslodavac tobože bankrotira i otvori novu tvrtku i kaže kako s onom starom nema nikakve veze? Takvi vani završe u zatvoru, a u nas – u Saboru, ili bar u lokalnoj vlasti.

Čudno je da dužnosnici koji trenutačno vode državu, i predsjednica države i premijer, ne primjenjuju bar djelić onoga što su vidjeli vani dok su godinama obavljali razne dužnosti u Bruxellesu, ili u Americi. Koliko je do sada vidljivo, nisu naučili ama baš ništa što je za državu korisno. Zato je dobro da naši mladi odlaze i vide kako to tamo funkcionira, pa od domaćih političara zatraže neka se i u nas prave zakoni i propisi kakvi su u uređenim zemljama, gdje svatko radi svoj posao najbolje što zna, poštujući zakone i ne tražeći od države ništa što mu ne pripada, a ne kao kod nas, gdje je varanje države nacionalni sport, a domoljublje je ekvivalent uspješnosti mužnje državne kese na sve moguće načine. Sada su, čini se, prešli i na nemoguće...