Lijepo je što podizanjem spomen-obilježja odajemo pijetet osobama ili događajima koji su obilježili našu noviju povijest i među njima ima doista izvrsnih primjera zahvale zaslužnima, ali ima i božemeoslobodi, pogotovo kada se iz njihova kreiranja isključi struka. Izvrstan primjer dobro osmišljenog spomen-obilježja je onaj u spomen na 12 poginulih vatrogasaca na Kornatima, gdje je arhitekt Nikola Bašić na mjestu tragedije postavio 12 križeva rađenih tehnikom suhozida, a kamenje je slagala rodbina, prijatelji i kolege poginulih vatrogasaca.

U Dalmaciji imamo i nekoliko armirano-betonskih rugoba - spomenika Franji Tuđmanu u nadnaravnoj veličini, ali tu je glavnu riječ vodila politika.

Nedavno je u Vukovaru predstavljen vizualni identitet vodotornja. Autori pobjedničkog rada Kazinoti&Komenda nisu banalno vizualizirali vodotoranj, nego su iskoristili to da je u opsadi Vukovara pogođen 640 puta i rupe poslagali u kvadrat iz kojega su nastala dva kvadrata koji spojeni simboliziraju hrvatsko zajedništvo. Izvrsno i neobično rješenje…

No u istom tom gradu postavljen je spomenik policajcima poginulima u obrani Vukovara kojemu je autor vukovarski branitelj koji slika, radi skulpture, piše pjesme i uspomene, a sada je izradio i spomenik – mramorna ploča zakačena velikim križem na okvir od inoksa. Baš me zanima što struka misli o ovom rješenju!?

Na Trpinjskoj cesti na mjestu zgrade gdje je bilo zapovjedništvo Blage Zadre podignut je spomen-dom koji je osmislio i dizajnirao kipar Miljenko Romić i u kojemu je u ponoru kupola uništenog tenka, videozid s fotografijama i videosnimcima stradanja Vukovara, audioizvješćima i podacima o svim poginulim braniteljima. Ispred spomen-doma je bista Blage Zadre, ali i tenk koji bi trebao simbolizirati silu koja je napala Hrvatsku. Tenk je čitav, neoštećen i svježe obojen pa, božemeprosti, kao da simbolizira nepobjedivost okupatora. Tu su trebali, možda pričam bez veze, postaviti neprepoznatljive ostatke tenka koji je Marko Babić pogodio u jesen 1991., i to bi bio vizualno i memorijski primjeren spomen na dečke s Trpinjske. Uspješan primjer pijeteta prema poginulima je Spomen-dom Ovčara. Na mjestu zajedničke masovne grobnice posađeno je više od 200 niskih grmova, za svaku ubijenu žrtvu, a tu je i ploča na kojoj piše što su velikosrpski zločinci učinili nad zarobljenim vukovarskim braniteljima i civilima, i tu rodbina ubijenih pali svijeće i polaže cvijeće. Spomenik koji je postavila država (mramorni obelisk s prazninom u obliku ranjene ptice) dvadesetak je metara sjevernije i tu cvijeće postavljaju i svijeće pale službena izaslanstva.

I Srbi su u Vukovaru uredili spomen-groblje na uzvisini iznad središta grada. Vukovarci su ga zvali “groblje šajkača” jer je na vrhu spomenika bilo nešto što neodoljivo podsjeća na šajkaču, pa je lokalna srpska zajednica, da bi smirila strasti, odrezala “šajkače”, ali je nezadovoljstva i dalje bilo jer nije primjereno da se spomenici podižu onima koji su grad razarali. Spomenik, točnije spomeničko ruglo, na mjesnom groblju u Borovu lokalnom zločincu Šoškočaninu ne zavređuje komentar ni zbog izgleda ni zbog teksta, ali zorno govori o moralnim vrijednostima onih koji su ga podigli i onoga kojemu je podignut.

U Vinkovcima je do 1990. kod nadvožnjaka u Zvonimirovoj stajao tenk, valjda simbolizirajući pobjedu nad zlim silama sredine prošlog stoljeća, kada je uklonjen jer, eto, ostatak je socijalizma. No na drugom kraju grada, pred ulazom u vojarnu “Bosut” opet se netko sjetio postaviti tenk iako mi nije jasno je li to spomenik ili stvarni tenk koji bi mogao poslužiti ako, nedajbože, netko napadne Vinkovce s južne strane.

Spomenik u Osijeku, pak, gdje, za razliku od ljeta 91., crveni fićo gazi tenk mrskog okupatora doima se više kao šaljiva dosjetka, a ne izraz pijeteta.