Kolumne
Putničke svaštarije Piše: Slobodan Kadić
Srednjovjekovna Sigišoara, šareni Drakulin grad
Datum objave: 13. prosinca, 2023.

A što ćeš tamo? Pitala me neka vjerna sljedbenica nakon moje putne objave na Facebooku, očito blago zlobna zbog mojih čestih putovanja najrazličitijim točkama globusa. Za neke su turistički vrijedna samo zvučna imena, a te sam se teme već lako dotaknuo u prošlotjednoj priči o Daruvaru.



176 stepenica



Svaki kutak svijeta zapravo je jedna "svaštarija" i u svakom grmu osim zeca leži još štošta zanimljivo. Već dugo planiram putovanje u rumunjsku Sigišoaru (Sighișoara). Kako sam nedavno bio pozvan na višednevnu završnu manifestaciju Temišvar – grad kulture 2023., noćnim sam vlakom nakon nekoliko banatskih dana otputovao u taj spokojni srednjovjekovni gradić kakav se rijetko viđa.

Dočekalo me smrzlo zimsko jutro i malo utabanog snijega, baš kako bih odmah mogao obići ono zbog čega sam došao – stara utvrda, šarene ulice i rodna kuća Drakule. Grad je nevjerojatno nepravilnog oblika, smješten na rijeci u Transilvaniji i okružuje ga brdo sa starom saskom utvrdom koju su posjećivali i nastanjivali brojni obrtnici i trgovci srednjega vijeka. Doista, bio je to jedan od najzaštićenijih europskih srednjovjekovnih kompleksa. Pješačeći nepreglednim stepenicama u potrazi za davninom, prvo sam naišao na Sat-toranj, visok 64 metra, u kojem se nalazi i Muzej povijesti (ulaznica 20 leja, ili 4 eura). Donedavno je vrh tornja bio vidikovac, ali je trenutno u rekonstrukciji, pa sam jedino mogao škiljiti kroz uske prozore. Nedostaje opis predmeta na engleskom jeziku, jer ne divane svi rumunjski, ali to će valjda promijeniti do kraja stoljeća, još ima vremena! Malo dalje, teško je promašiti, nalazi se kuća Vlada II. Drakule, u kojoj se rodio i Vlad III. Drakula. Taj drugi bio je okrutni borac protiv Turaka i poslužio je kao inspiracija za poznatog vampira i grofa. Sada je u kući restoran i trgovina đinđuva i ostalih ukrasa, magnetića i "skupljajprašinu" predmeta.

Dva su dijela grada povezana natkrivenim stepenicama iz 17. stoljeća, od ukupno tristo ostalo ih je samo 176., podsjećaju na rovove iz rata jer su obložene daskama, ali su i dalje funkcionalne. Dakako, osim kao obrana od hladnog vremena godinama služe i kao topli kutak za zaljubljene. Nakon druge kave na stojećki opet sam se izgubio u tim srednjovjekovnim uličicama, nekako sam se našao pokraj rimokatoličke crkve (dosta je Mađara u varoši), a malo dalje i u romantičnoj uličici s mnoštvom šarenih kućica. Zelene, crvene, žute, plave..., baš su izgledale simpatično i moderno, a neke (vjerojatno restorani i hoteli) bile su dekorirane medvjedićima. Odmah su me podsjetile na norveški Bergen, koji je baš poznat po šarenim kućicama, ali drugog stila. Orila se cika djece, dva su nestašna zgubidana grudama odozgo sa zidina tik uz bistu Šandora Petefija gađala bakice koje su puno niže uzmicale stazom uz rijeku Tarnava Mare, a onda se hihotala. To što sam u čudu gledao njihov nestašluk, kao da ih je motiviralo na "još veći zločin" – Istenem, Istenem! (O Bože, o Bože! na mađarskom).

Kako se temperatura spuštala, poželio sam popiti čašu moldavskog vina, koje je svagdje lako dostupno (jedan euro), a onda uživati u porciji pečenih roštiljskih lovačkih kobasica, koje ovdje serviraju s pečenim sitno nasjeckanim gljivama (šest eura). Moj poludnevni obilazak nije završio, iako se čaša pretvorila u tri, ili četiri, doista nije važno.

Brojni muzeji


Arhitektonsko čuđenje izaziva Mletačka kuća, naravno, venecijanskog stila, a nastala je kada se gradonačelnik zaljubio u Venecijanku, koju je doveo u svoj dom, ali joj je bilo jako dosadno. Sagradio je kuću nalik na venecijanske kako bi se doista osjećala kao kod svoje kuće iz djetinjstva. Osim Muzeja povijesti postoje još i muzeji mučenja, oružja... Nisam ih razgledao jer sam ostatak dana odlučio provesti u tišini svojeg bijelog luksuznog apartmana u hotelu Hilton Doubletree Cavaler. Ono što volim kod Doubletree hotela su njihovi tradicionalni čokoladni keksići koje besplatno nude svojim gostima na čekiranju i koji su isti u svim njihovim hotelima, a drugo – obično imaju odlične SPA zone s prekrasnim bazenima, parnim sobama i saunama... Teško sam mogao odoljeti tim čarima vode, pa su mi nakon srednjovjekovnog lutanja šarenim uličicama došle kao kec na desetku.

Sutra ću reći zbogom Rumunjskoj, a neke austrijske gore već mi danas šalju cjelove dobrodošlice. Čini mi se da će sljedeće Putničke svaštarije biti planinske...