Azijski dio Turske velika je enigma! Čari veličanstvenog Istanbula nije lako opisati, Ankaru već jest, jer je znatno manja i jednostavnija, ali svi drugi turski gradovi, poput Izmira, Mersina, Konye i Adane - podsjećaju na čaršije iz bajki. Iako je čaršija na turskom - strogi centar grada, kod nas je čaršija puno šire.



Ne mogu objelodaniti da mi je Turska najmilija destinacija na svijetu kada nije, ali nedavno sam tjedan dana udisao morski zrak milijunskog Mersina. Prvo treba iz Istanbula doletjeti do zračne luke u Adani, a tek onda autobusom još nepuna dva sata jezditi do poznatog turskog ljetovališta, koje, na sreću ili tugu, još uvijek nisu otkrili ljubitelji masovnog turizma. Deseti je to po veličini grad u Turskoj i glavna luka jugoistočne Anatolije. Kažu ljubitelji dobre meze da je tu hrana najukusnija i najjeftinija, ali kako baš nisam ljubitelj turske hrane (osim nekoliko udomaćenih slastica koje katkad kušam i u Hrvatskoj). Autobus dakle, prava je to noćna mora od 80 kilometara, za 175 turskih lira (šest eura) - putnika službeni autobus kompanije Havas doveze do Foruma u Mersinu (centar). Nisam imao sreću da autobus bude poluprazan, pa da se ispružim i malo odmorim nakon dugog puta, bio je pun puncat, a veliku većinu putnika činila su plačljiva djeca koju roditelji i nisu pokušavali umirivati, valjda je to nova turska odgojna metoda! Naravno, u povratku sam za pedeset eura uzeo taksi i uživao u miru, a i presretan sam što taksist nije govorio engleski, pa nije zapodjenuo razgovor, jer taksisti sve više vole pričati, za što ih putnici ne plaćaju, ali je valjda – nepotrebni poklon koji ipak neki vole! I da se odmah razumijemo, nisam zaključio da je Turska jeftina zemlja, posebice Mersin, u koji se slijevaju tisuće turista iz cijele regije. Ono što je najveća boljka toga grada je - engleski jezik i prometna neorganiziranost! Pronaći nekoga tko govori engleski pravi je bingo. I to gradske oce ne nervira. Imao sam osjećaj da su sami sebi dovoljni s domaćim turistima, autobusne postaje su uglavnom bile bez ikakvih natpisa, teško je bilo doznati koji autobusi kamo voze, a karta se mogla platiti karticom i koštala je 18 lira, ili 60 centi, kamo god se vozili. Svako presjedanje, novih 18 lira, zanimljiva logika. Naravno, stranci su u krcatim autobusima rijetki, tako da sam često bio meta radoznalih pogleda i u mene se gledalo kao u televizor, ali sve je to dio lokalnog folklora. Posebno bih pohvalio ljubaznost, ljudi su doista bili ljubazni, uvijek pomogli kada sam se izgubio pa našao te unatoč neznanju stranih jezika – objašnjavali mi kako doći do lokacije koju sam tražio i zato skidam kapu!



Taksista je bilo na bacanje, očito je taksi glavno prijevozno sredstvo u Mersinu, čak sam i pomislio da namjerno ima malo autobusa kako bi taksisti imali više posla. Iako imaju taksimetre, račune ne daju, minimalnu vožnju naplaćuju 80 lira i očekuju napojnicu povodeći se onom starom narodnom da je svaki stranac dolar, a ne čovjek i da je milijunaš, pa ga treba oderati. Nije vožnja preskupa, ali kada deset puta dnevno "taksiraš", osjeti se na novčaniku. Na tom principu "oderi" funkcioniraju gotovo svi taksisti svijeta, zato volim Uber i Bolt, koji su pravo osvježenje u paklu taksi-vožnji! Kada sam se smjestio u hotel i malo odmorio, odmah sam se uputio u blizinu džamije Mugdat – popiti Atom, sok od 12 plodova, od breskve do mrkve, prefin je, dao mi je snage boriti se protiv vjetrenjača u sljedećih šest dana!

Raznobojna džamija sa šest minareta jedna je od najvećih u Turskoj, pravi je div, pa uz toplo more i plaže eto povoda i za vjerski turizam. Kada se čovjek umori od svega, uvijek mu preostaje Ataturkov park (ponosni su na Kemala Ataturka, oca nacije), u kojem se duša može odmoriti, a onda malo prošetati uz more s pogledom na njegov spomenik. Mnoštvo mladeži vježba uz more, u teretani na otvorenom, a kada padne noć, kalorije se troše na baklave i hurmašice, kebabe i kokoreče te atomske limunade s puno vitamina. A plaže, možda se pitate? Već sam napisao da svjetska elita još ne zna za Mersin, jer tu ljetuju uglavnom domaći turisti. Osobno, ovdje ne bih ljetovao, ali tko voli ovakav ambijent, neka izvoli! U mislima su mi Karibi ili daleka Azija, za ovu godinu dosta Turske, a ako niste bili u toj zanimljivoj zemlji, upravo traje akcija Turkish Airlinesa u kojoj za promotivnih 149 eura nude povratnu kartu iz Zagreba. I sretan put (al‘ ipak ponesite puuno eura!).