Datum objave: 5. travnja, 2023.
Ništa ljepše od ranog proljeća u turskoj Antaliji. Jutro je i autobusom sam prošao snježnu oluju. Dok pokušavam naručiti taksi na autobusnoj stanici Otagar, a aplikacija šteka, miomirisi jasmina šire se prostorom.
Nema sankcija
Nakon desetsatnog puta iz Istanbula i Burse, doista naviru neka davna sjećanja, još iz bjeloruskog Bresta, kojeg sam se odmah sjetio kada sam onjušio jasmin. I tamo na njega mirišu ulice dok nas uzdignutom rukom na mnogim trgovima pozdravlja drug Lenjin. Ali, Turska je Turska, i tamo me s brojnih plakata pozdravlja drug Erdogan. Antalija je raj za turiste, ali i za sportaše (posebice nogometaše) koji većinu svojih zimskim priprema zbog savršene klime - obavljaju baš tu. Sunčane plaže, odlični hoteli i fina hrana, nema čega nema. Još kad tomu pridodam fantastične cijene, svatko padne na tjeme! Nekada se za jedan euro dobivalo pet turskih lira, a sada 21. Cijene, naravno, rastu proporcionalno, a plaće ostaju na istoj razini, pa je i to razlog nezadovoljstva turskog naroda, jer jedva spaja kraj s krajem.
Oni koji imaju novca to su Rusi i Ukrajinci, koji masovno dolaze i naseljavaju ovaj grad. Podsjećam da Turska nije uvela sankcije Rusiji, baš kao ni Gruzija, pa su te zemlje postale pravi raj za turske turiste kada nemaju baš puno izbora, a općepoznato je da i Rusi i Ukrajinci vole gdje je toplo (Crna Gora), a kada shvate još da je i jeftino, otvaraju svoje škole i počinje naseljavanje. A tko bi još išao u rat, dajte, molim vas, ako se može ikako izbjeći!
U turizam Antalije Turska je započela ulagati davnih 1970-ih i to se uvelike isplatilo. Ono što me u Antaliji posebno zbunjuje, javni je prijevoz. Iako imaju i tramvaje, čak i povijesni, autobusi voze po samo svojem redu vožnje koji nigdje ne piše. Cijena karta je simbolična - oko pedeset centi eura, a ako skinete i aplikaciju, još jeftinija. Google karte me nikada negdje nisu dovele na vrijeme, autobusi su dolazili i odlazili i nakon prvog dana sam odustao. Sada čekam pa kad koji naiđe, naiđe. Taksije izbjegavam, jer osjete da sam stranac, pa se cijene i za malu kilometražu znaju popeti u nebesa (nemaju internetske taksiaplikacije poput Ubera).
A što vidjeti u Antaliji? Prvih nekoliko dana preporučujem samo mirisanje jasmina, svježe iscijeđeni sok od naranče (dva eura za pola litre) i sladoled od crnog duda koji zapravo i potječe iz Turske, a bijeli, navodno iz Kine. Odmoriti dušu i opet se zaljubiti, zato se ide u Antaliju! Ne znam poznaje li današnja mladež okus duda? Kao djeca smo ga jeli i bio je prava poslastica, ali stabala je sada u Hrvatskoj sve manje, ili su doista nestala. O čarima turske kuhinje ne trebam trošiti rečenice jer je općepoznato da su pravi majstori kebaba, salata, čorbi, ali i slastica poput baklava, tolumbi i urmašica.
U Antaliji treba posjetiti Yivli minaret iz 13. stoljeća, džamiju te Kaleici, povijesni centar koji započinje trgom Kale Kapisi (kapija dvorca). Kakav bi to bio turski grad da nema bazar, a ono zbog čega posebno vrijedi doći je Hadrijanova kapija (Hadriyanus Kapisi) iz rimskog razdoblja (oko 130. godine nove ere).
Vrijeme za hamam
A u smiraj dana nakon puno hodanja i hrana, vrijeme je za hamam. Preporučujem Balik Pazari Hamami, 700 godina staro kupatilo koje je podijeljeno na muški i ženski dio, a zatvara su u 11 navečer, pa sve stignete. Dakako, stotine je hamama, od deset eura do stotina… O čarima turske masaže ste doista već čitali, pa taj dio prepustite mašti. Kako doći do Antalije? Najjednostavnije Sun Expressom - izravnom aviolinijom iz Budimpešte, ili Turkish Airlinesom iz Zagreba, ali s presjedanjem u Istanbulu. Nije tako složeno niti skupo. Iz Budimpešte se letovi nude već za 150 eura za povratnu kartu s uključenom prtljagom, pa pretražite aviotražilice. Na booking.comu je lako pronaći dobre hotele za pedesetak eura po danu, a turističke agencije ostaju za one koji ne žele preuzeti rizik bukiranja hotela i letova te moguće pogreške.
I tako i dalje hodam Antalijom u koju se sigurno vraćam na još nekoliko dana. Vrijeme je u ovom dijelu svijeta sve toplije, treba namočiti noge i pojesti još koji sladoled od crnog duda, a nakon toga smastiti medene baklave i povisiti razinu cukra u krvi, ali i hormona sreće. Jer - jednom se živi.