Baš hladnoća prolazi kroz kosti, razmišljam dok me taksist Pedro u tri ujutro iz zračne luke, smještene dvadesetak kilometara od Punta Arenasa u Čileu, valjda najjužnijeg grada u kojem sam u životu bio, vozi u grad. Blaženi Uber, iako me ova vožnja košta kao svetog Petra kajgana (oko 30 eura povratno), opet je jeftinije nego da sam podizao novac na bankomatu, na kojem bih platio deset eura lokalne provizije.

Daleko smo od svega, sve je nekako skuplje, a ljudi sve ljubazniji! Pokušava Pedro pričati na engleskom, ali mu nekako ne ide, pa razmijenismo nekoliko rečenica na mojem opskurnom španjolskom. Iako nisam na proputovanju svijetom, u Punta Arenasu sam se našao doista usputno, jer taj grad nije moj cilj, već fantastični Falklandski otoci, britanski teritorij u prilično nesusjedskom odnosu s Argentinom, ali o tomu sljedeći put. Da bih doputovao do pingvina na Falklandskom otočju, morao sam do P. Arenasa, jer je to jedini grad u Južnoj Americi s kojim su povezani! Kako mi je avion polijetao u 11.20, imao sam šest ranojutarnjih sati za razgledanje, a kako je grad malen, sve se stigne pješice. Još bijaše mrak, na klupi u središnjem parku, u kojem se nalazi spomenik Magellanu - sjedilo je neko društvo i pušilo travu. Pitao sam ih za benzinsku na kojoj bih kupio kavu i za hotel u kojem bih se uz doručak zgrijao te su me na engleskom uputili kamo treba..., u luksuzni hotel Cabo de Hornos, u kojem me dočekala ljubazna recepcionarka Scarlet, velika obožavateljica lika i djela Michaela Jacksona, a inače rodom iz Santiaga de Chilea. I odmah smo se sprijateljili. U hotelu sam ostavio stvari, zgrijao se, dala mi je kartu grada i ispričala ono najzanimljivije. Kada ste na putovanju, uvijek upoznavajte nove ljude, donose vam novi svijet I pomažu savjetima. Ako je putnik pun sebe, onda su za njega paket-aranžmani s kojima je sam sebi dovoljan: plati pa se klati! Ljudi koje susrećem na putovanjima, uglavnom nisu sitne duše, rado pomognu, baš kao što i sam činim, bez lažne skromnosti.

Punta Arenas (2000 km od glavnog čileanskog grada Santiaga) stvorili su Hrvati koji su se ovamo doselili krajem 19. stoljeća, tada iz Austro-Ugarske, i čini se da i danas u gradu živi više od pola naših sunarodnjaka i njihovih potomaka. U uličici blizu centra lako sam naišao na zgradu s hrvatskim grbom, a kako je bilo prilično rano, ni s jednim nisam pričao. Nedavno je o njima bila televizijska emisija na nacionalnoj dalekovidnici, ali i o gradu koji je turistički ulaz na Antarktik i za one koji žele posjetiti Patagoniju. U blizini je nacionalni park Torres del Paine. Središte grada je Plaza Muños Gamero, mala zelena oaza s već spomenutim spomenikom Ferdinandu Magellanu. Tu se može sjesti i poljubiti Magellanov kip, jer legenda kaže da ćete se onda vratiti u grad. Upozorili su me, pak, da ne ljubim kip, jer pijanci znaju po njemu urinirati, a o povratku bih mogao lamentirati. Svidio mi se trg jer su oko njega zgrade s kraja 19. stoljeća i uglavnom su to, vjerovali ili ne - banke!



Uz vodu vodi ulica Costanera del Estrecho, koja je idealna za šetnju. I dok mi od hladnoće suze oči, odlično zapažam Punta Arenas "slova" postavljena u povodu 500. obljetnice Magellanova otkrića, 1520. godine. Gradić se kao na dlanu može vidjeti s Cerro de la Cruz (Brdo križ), poznatog vidikovca, a ako ste zaljubljeni, tamo možete ostaviti i katanac ljubavi... Neki preporučuju posjetiti i groblje iz 1894., koje je CNN proglasio jednim od najljepših u svijetu, ali nisam imao vremena i za tu atrakciju.

Hrvati su bili odlični pomorci i lako su se ovdje prilagodili te postupno razvijali grad. Tako u Punta Arenasu postoji Hrvatski dom i restoran. Nisam imao previše vremena za kafiće, jer su ujutro bili zatvoreni, ali mi je godilo društvo nove prijateljice, pa smo se dodali na Instagram.

Već sam naručio Uber kako bih na vrijeme stigao na aerodrom, opustio se u poslovnom salonu Pacific te čekirao na let za Stanley, glavni grad Falklandskih otoka. Punta Arenas je simpatični gradić, ali definitivno nije mjesto za sedam dana. Hoteli su tu skupi, baš kao i hrana, a zaposlenici dobivaju povećane plaće zbog teških vremenskih uvjeta, jer se četiri godišnja doba znaju promijeniti u jednom danu. Ne, gradom ne šeću pingvini, ali nisu ni daleko. Ni Falklandski otoci nisu jeftini, jer su britanski, ali o njima u sljedećoj kolumni. Zbogom, Čile!