Nova putovanja, novi izazovi. Posjetiti prijateljski Alžir i upoznati njegove ljude te odškrinuti vrata Sahare bio je pravi užitak. Pustinja je ono nešto što se mora vidjeti, osjetiti taj vreli pijesak na dlanu, promatrati karavanu deva koje su naglo u daljini postale točkice što se miču te u sumrake guštati u datuljama i kapljicama slatkastog jakog čaja.



Tjedan u Alžiru je više od sedam dana, bar dvostruko toliko, zato, ako planirate u tu zanimljivu zemlju koja u svoje krilo poziva i turiste iz naše regije, pripremite se za prekrasnu pustolovinu. Iako za mnoga putovanja savjetujem individulno bukiranje smještaja, za Alžir ipak preporučujem turističku agenciju i odlazak u grupi. Sijaset je ljudi koji su posjetili sve zemlje sjeverne Afrike, osim Alžira. To je zbog malo kompliciranog viznog sustava, za koji vjerujem da će se uskoro promijeniti. Znate kako je to kada je viza u pitanju, nešto novca, putno osiguranje, rezervacija smještaja, aviokarta, potvrda o cijepljenju ili PCR test... Ali, ako imate želju otputovati, sve je to samo keks jer kada jednom zakoračite u Alžir, uvijek ćete se vraćati. Bar je tako sa mnom. Prvi sam put otputovao u Oran na Mediteranske igre, a sada se vratio kako bih uživao u dinama i ostalim čudima prirode.

Već na alžirskom aerodromu dočekali su nas ljubazni domaćini i pomogli nam da što prije zaobiđemo svagdašnju gužvu. Naš hotel Les Sables d‘Or Zeralda bio je na samoj mediteranskoj obali i prilično daleko od vreve prijestolnice – čuli smo valove, kupali se u moru i kušali domaće specijalitete uz glazbu za "meditaciju". Slijedilo je noćno razgledanje glavnog grada Alžira autobusom na kat, stare jezgre i memorijalnog spomenika Martyr‘s, koji je bio osvijetljen u nacionalnim bojama, zelenoj i crvenoj. Visok je 92 metra, sagrađen je 1982. na dvadesetogodišnjicu alžirske neovisnosti. Izgleda poput tri palmina lista koja zaklanjaju vječni plamen, a na svakom palminu listu je vojnik koji predstavlja fazu alžirske borbe za neovisnost. Djelovao mi je malo socrealistički i svidio mi se, Alžirci, za razliku od nas, cijene svoju povijest i to se osjeća na svakom koraku. Također, cijene svoje prijatelje, a Hrvatsku i naše ljude doista doživljavaju kao prijatelje jer su još od davnina imali odlične veze s bivšom Jugoslavijom i Titom. Naše su kompanije gradile neke njihove luke i vodovode i drugu infrastrukturu. O tome ću jednom drugom prilikom, a na sve me to podsjetio Ilija Želalić, veleposlanik Hrvatske u Alžiru, koji je zaslužan što se naša zemlja ove godine predstavila na njihovu turističkom sajmu SITEV, te tako započela novu eru turističke suradnje. Alea iacta est, rekli bismo!

Air Algeria nacionalni je avioprijevoznik kojim smo se uputili do Bechara (u blizini Maroka) kako bismo u obližnjem Taghitu uživali u dinama, crtežima na stijenama, zalasku sunca i starom ksaru, što je arapski naziv za utvrdu ili selo smješteno obično na brežuljcima ili planinama radi lakše obrane. Ta aviokompanija na domaćim letovima nudi sokić i dva pakiranja keksa (ah, odmah se sjetim jedne kompanije koja nudi samo vodu, znate na koju mislim). Imaju brojne interkontinentalne letove, a prema Alžiru lete i iz Budimpešte...

Kakvo je samo ushićenje nastalo u autobusu kada smo vidjeli prve obrise pustinje i oaze!



Cijelo smo vrijeme vožnje autobusom imali policijsku pratnju, a kako smo došli u sumrak, požurili smo na kupanje u bazenu u hotelu Taghit Saoura (prosječna cijena noćenja je 40 dolara) i penjanje na dine. Nije mi baš dobro išlo jer nisam programiran za tako visoko veranje po pijesku, pa sam se vratio u hotelski bazen usred pustinje i popio šalicu čaja. Nadjah Boudjelloua, organizator puta u ime Ministarstva turizma Alžira, baš se brinuo o mojoj grupi, u kojoj su osim dva kolege iz Hrvatske (Jan Serdar i Marko Perić) bili i novinari iz Kanade, Finske, Austrije, Turske, Italije... Grijeh bi bio ne spomenuti i Djamila iz Veleposlanstva Alžira u Rimu, koji se brinuo o našoj sigurnosti. Stekao sam brojna prijateljstva, baš kao uvijek...

Bez obzira na to što se nisam popeo do vrha dine, jahao sam devu. Sirotica je nekoliko puta zaskočila pri nošenju tolike težine, ali je sve stoički izdržala. Pedesetak metara me nosila kao list na vjetru, a ja sam pokušao balansirati da se ne srušim. Sve u svemu, jahanje je bilo fantastično, baš kao i svako drugo! U oazi Taghit, prapovijesni petroglifi antilopa, konja, žirafa i drugih životinja na stijenama – prava su remek-djela. Već prvi dan Sahare bio je pun pogodak. Hrana u pustinji zahtijeva poseban tekst, ali datulje su bile nešto bez čega nisam mogao zamisliti dan. Ako mislite da je pustinja dosadna, prevarili ste se. Moja alžirska pustolovina tek je počela, a u sljedećoj kolumni opisat ću put u Beni Abess, igrice barutom i još štošta fascinantnog. Shukran Jazayira!