Žamor azerbajdžanske zračne luke Baku baš je simpatičan, kao da ste u nekom odlično posjećenom restoranu. Skup je to neartikuliranih glasova (sjetite se Eurosonga) na desetke raznih jezika kojima govore putnici koji se često vraćaju u tu zemlju vjetra i vatre. Rijetko se tu čuje engleski, ruski je lingua franca, iako ga mlađi ne govore, a posebice oni koji su došli sa sela u kojima se govori azerbajdžanski koji je baš sličan turskom.

Azerbajdžan me uvijek podsjeća na SSSR, iako je to gotovo nemoguća usporedba i možda malo neozbiljna (ah, da si i to priuštim!). Na socijalističke države me zasigurno ne podsjećaju trgovine Armani ili Gucci, ali mentalitet ljudi je ostao neopisivo isti. Iza svakoga grma vreba policija, zabranjeno je fotografirati razne državne zgrade, a da ne govorim o zgradi u kojoj sjedi drug predsjednik koji se u jeku prošle vojne akcije istjerivanja Armenaca sa svojeg teritorija zgodno fotografirao u uniformi, a ne kao predsjednik u ribolovu bez majice. Prije nekoliko su me godina ispred nje gotovo uhitili dok nisam obrisao fotografije koje sam snimio, ali neuki vojnici nisu znali da mi se fotografije istovremeno dižu i u oblak.

Osim što je aerodrom bio prepun ljudi, besplatna internetska veza nije radila. Tek zahvaljujući mojem slatkorječivom ruskom zgođušna djelatnica neke rent-a-car kompanije podarila mi je svoj internet, pa sam olako naručio Bolt taksi koje me je za tridesetak kuna odvezao do hotela Ibis Centre, kojim sam na kraju potpuno zadovoljan. Za nešto manje od tisuću kuna za četiri noćenja doživio sam upgrade na fantastični family room kao zlatni korisnik Accor programa, što se u Bakuu smatra bagatelom. Tajna cijena dobrih hotela je u ranijem rezerviranju jer vas tada dočekuju razne pogodnosti, od boljih soba pa sve do besplatnog doručka koji se inače u Bakuu naplaćuje oko sedamdesetak kuna. Druge su opcije jeftini kebabi (desetak kuna), razna jela od govedine i piletine, a koja me doista podsjećaju na sve ostale zemlje bivšeg SSSR-a. Ono što doista vrijedi piti je čaj, a ako volite začine, svakako u Hrvatsku ponesite crveno zlato šafran. A i Beluga kavijar nije za baciti (1 kilogram je 75.000 kuna), ako se koji manat viška (1 euro vrijedi dva manata) pronađe u lisnici. Taj skandalozno fini kavijar je ikra ribe morune ili velike jesetre, a lokalci je zovu Huso huso. Kako Azerbajdžan ima izlaz na Kaspijsko jezero, osim spomenutih vrsta mesa, nađe se tu i riba. Graniči ta država s Gruzijom, Iranom, Rusijom i Armenijom s kojom je u ratnim odnosima, a mir čuvaju, zamislite – Rusi! Dobar dio običnih ljudi od ukupno devet milijuna živi teškim životom i pomišljam da sve manje ima srednjeg sloja i sve više siromašnih. Osnovne namirnice nisu skupe, ali odjeća svjetskih poznatih marki u velikim trgovačkim centrima diže se u nebesa. Kako se ono kaže, svaka roba pronađe svojeg kupca, a kako plivaju na nafti, naravno da ima megabogataša. Rijetki hrvatski turisti odlaze tamo jer su aviokarte iznimno skupe (pa i mnogi hoteli) i mora se letjeti preko Moskve ili Istanbula. Moja je malenkost letjela noćnim letom preko Istanbula. Osim skupog leta (ništa manje od tristo eura), potrebno je online kupiti i turističku vizu (26 USD), za ulazak traže minimalno dvostruko cijepljenje i ni više ni manje – PCR test. Kada sve zbrojite, Azerbajdžan je skup sport. Unatoč tomu, ima se što vidjeti, iako neću spominjati spomenike i Plamene tornjeve (koji su na svakoj razglednici), pa ako planirate u kupnju šafrana, dobro proučite Lonely planet i Wikipediju.



Sretan sam jer u Bakuu imam dva prijatelja koja se uvijek pobrinu da moj boravak kod njih bude ugodan i fin. Jedan od njih je poznati fotograf Elmar Mustafazadeh, a drugi je travel bloger Azer Garibov. Elmar se pobrinuo da moj noćni, čajni i pivski život bude na nivou, a Azer me odveo u lokalni restorančić Pitihana, u narodu zvan "svinjac". Naime, tu se valjda servira najfinija svinjetina u Bakuu, onako hrskava i sa žara. Bio je prvi dan Ramazana, a mi smo se sladili u slasnim svinjskim medaljonima, a ako vam je promaknulo, Azerbajdžan je pretežito muslimanska zemlja, ali s puno više sloboda od mnogih drugih. Ono što je tamo ostalo isto kao i pri mojem prošlom dolasku je i Viagra u ljekarnama, koja se nudi gotovo kao Aspirin ili Andol kod nas. Kada sam pitao taksista kupuje li Viagru, rekao je naravno, inače bi ga žena već ostavila. Nasmijali smo se, a meni je smijeh na usnama ostao dok nisam kročio na hrvatski teritorij na kojemu se umjesto o seksu priča samo o politici. I na kraju preporuka: svakako posjetite tu zanimljivu državu i dočekat će vas mnoštvo raznolikosti i šokova. Baš ono što svaki putnik voli iz dubine duše.