Dok smo krivudavom magistralnom cestom plovili prema hrvatskoj granici, ispraćao nas je prvi snijeg. Neočekivano, naravno, prve su pahuljice zalepršale još dok smo u brdima oko Teslića uživali u prvoklasnom vinu, hajdučkoj plati punoj domaćih mesnih proizvoda i tufahijama, ali i u autentičnoj cicvari. Jelo je to od mlijeka, masnog sira ili vrhnja te kukuruznog brašna koje se, kako su govorile bake, miješa uvijek u smjeru kazaljke na satu.



Teslić je grad i općina na obali rijeke Usore u Republici Srpskoj, entitetu Bosne i Hercegovine koji je od Slavonije udaljen tek nekoliko sati inspirativne vožnje. Želio sam isprobati sve blagodati nadaleko poznate Banje Vrućice, uživati u relaksirajućoj masaži te posjetiti Gospino svetište Komušina-Kondžilo, a tamo nas je lijepo ugostio vlč. Boris Salapić. Tijekom 17. stoljeća čudotvorna slika Gospe bila je u selu Mrkotići kod Tešnja, katolički vjernici su je otkupili od jednog muslimana. I taj gazda je posvjedočio da je slika čudotvorna, jer otkad je bila kod njega, hangari mu nikada nisu bili prazni! Vjernici su je otkupili stotinom volova i danima je nosili do crkve u Komušini kod Teslića. Na brdu Kondžilo tri kilometra od crkve dogodilo se čudo. Tamo su se vjernici odmarali, a kada su htjeli nastaviti put do crkve - nisu mogli podići sliku, sve dok se nisu zavjetovali Gospi da će sliku svake godine iz crkve donositi na brdo, a što je i danas običaj. Neopisiv mir vlada tim krajem, tek vjetar pokatkad zaljulja krošnje jela i kao da se trudi da nikoga ne razbudi! Banja Vrućica je od davnina poznata Slavoncima pa su mi natuknuli da im uskoro tradicionalno dolazi grupa umirovljenika iz Našica. Vole Slavonci prirodu, dobru hranu i piće, sve mogućnosti medicinskog turizma, wellnessa, a sve po cijenama koje su zapravo smiješne. Kako sam načuo, desetak dana s punim pansionom, specijalističkim pregledom, EKG-om, laboratorijskim pretragama, svakodnevnim fizikalnim procedurama i kupanjem u termomineralnoj vodi u kadi ili bazenu - teško da može stajati više od dvije tisuće kuna. Osim ljepote prirode i odličnog smještaja u jednom od nekoliko podzemnim hodnicima povezanih hotela (Posavina, Srbija ili Hercegovina) od kojih je najpoznatiji Kardial u kojem sam i sam odsjeo, svagdje me dočekao iskreni osmijeh, tako da sam ukupno tri dana bio ‘omađijan‘ hedonizmom i boljela me briga za sve. Termomineralna voda Banje Vrućice izvire na 38 stupnjeva te ugljikov dioksid iz vode prodire u kožu i pogoduje krvnim žilama, snižava tonus arterija te olakšava rad srca i još štošta toga.

Čovjeku doista trebaju takvi izleti kada se može isključiti iz svojeg TV kalendara i raditi sam svoju sportsku prognozu! Ali nije mi dao vrag mira, pa sam po Tesliću, u kojem živi nešto više od sedam tisuća ljudi, obišao gradsku tržnicu uz rijeku Usoru, ali i brk omastio u restoranu Hotela Rođo te sneno gledao u daljinu kroz staklo obližnjeg kafića galerije Positive dok se ispred mene dimila fina viljamovka od valjda najfinije kruške na svijetu. Kraj je bogat domaćim rakijama, šume su posvuda, ali i šumski plodovi, pa i rakija od drenjina nije rijetka.



Općenito, cijene su u susjednoj državi povoljnije, a u restoranima slasne bifteke možete naručiti već za nešto manje od osamdesetak kuna, što je osjetno niže od naših cijena, koje su dignute u nebesa. Šećer uvijek bude na kraju (ah, sve što je lijepo, brzo prođe), pa nas je baš toga bijelog jutra snijeg zadesio na putu prema Hajdučkim vodama. U mjestu u kojem je nekada bilo puno hajduka, prvo što sam napravio, uskočio sam u prekrasni bazen s pogledom koji vrijedi milijun dolara. Lijepo su se kroz napola zamagljeno staklo wellnessa vidjeli snježni borovi, pa je idila potvrdila da postoje stvari koji se ne mogu platiti novcem. Nisam planinario, nisam sportski tip, ali sam uživao u vodi, sauni, snijegu i delikatesama koje sam spomenuo na početku moje današnje priče. Teslićki kraj i ljudi me nisu ostavili ravnodušnim. Uživao sam svake sekunde i obećao sebi da ću se opet vratiti. U srce prirode se uvijek treba vraćati, a cicvara i tufahije - već mi mirišu!