I baš kad bi čovjek rekao da je donekle došlo do povoljnije situacije za putnike, dogodi se omikron, nova varijanta koronavirusa. Neke se zemlje (poput Izraela) opet zatvore, a mnoge preispituju svoje odluke, pa i hoće li puštati turiste ili neće. Australija je danas (srijeda) trebala otvoriti svoje granice, ali to dizanje rampe odgodila je na dva tjedna.



Možda nam je to budućnost, možda svakih nekoliko mjeseci neko novo opasno slovo grčkog alfabeta s koronom kuca na vrata, a cijepljenja postanu česta pojava? Prije gotovo dvije godine nitko niti pomisliti nije mogao da će od, činilo se, bezazlene infekcije s drugog kraja svijeta nastati prava pandemija koja postupno uništava planet. Znam da će "jednog dana, kada ovaj rat završi", sve opet biti kao prije, i vječni sam optimist! Ali neću danas lamentirati o ratovima i pokvariti vam dan, ako vam ga uz ove razne šokantne vijesti već netko nije pokvario. U svakom slučaju, ako vam se pruži prilika, pobjegnite iz ove surove svakodnevice. I odlazak na Papuk, ili u Kutjevo, dobro dođe, slavonski piknik uz degustiranje nekog slavonskog vina osvježi dušu, a poljupci najdražih revitaliziraju organizam i daju vulkansku energiju.

Noćas sam sanjao Karibe! Ne znam kako su mi ušli u san, ali znam da što više godine idu sanjam sve više gluposti, pa je karipski povjetarac - pravo osvježenje. U sanjaricu još nisam gledao, a možda mi je bubicu u uho bacila vijest o Barbadosu koji je prekinuo sve veze s britanskom monarhijom i postao republika. Taj otočić, poznat po fantastičnim plažama, kriketu i rumu nakon, rekao je zbogom kraljici Elizabeti II. koja je na ceremoniju poslala princa Charlesa. U svojem kratkom životu nisam posjetio Barbados, iako sam već imao kupljenu kartu. Zna se tko je upropastio moje pomno isplanirano putovanje, ali radujem se budućim susretima. I baš zbog toga opet se planiram odmetnuti u taj dio svijeta, jer je prosinac idealni mjesec za daleka putovanja u toplije krajeve. Dok je kod nas led na cestama, na toplim se plažama piju kokteli, hoda u slobodnijoj odjeći, ili bez (ovisno o destinaciji). Oni koji osjećaju višak novca u džepu, sefu, ili slobodni limit na kreditnoj kartici, možda također planiraju neko putovanjce kao predigru Božiću, prasetini, francuskoj salati uz francuske poljupce. Tako bih rado preporučio nekoliko državica u kojima se u prosincu čovjek može osjećati kraljevski toplo. I nećete vjerovati, preporučio bih Marrakech, u Maroku, koji je baš jučer zatvorio svoje granice za sve turiste. Kažu, neće potrajati, pa se malo strpite. Najjeftinije karte definitivno su iz Milana, a do Milana Wizzairom, ili Ryanairom iz Budimpešte, ili Ryanom iz Zagreba. Tamo je prosinačka prosječna temperatura oko dvadesetak Celzijevih stupnjeva, a taj raj je samo četiri sata od nas.



Australiju i Novi Zeland vam neću spominjati, jer je odlazak ipak malo kompliciran, ali je zato prilično jednostavan odlazak na Floridu u npr. Miami. Letovi iz Madrida mogu se kupiti za dvjestotinjak ili manje eura, a do Madrida se može snaći na razne načine. Tamo su zajamčene zabave na plaži, jastozi, ostrige i sve što nepca veseli. Bahami u Karibima s prosječnih 27 Celzijevih stupnjeva pravi su bombon. Nešto su skuplji aranžmani u ovo doba godine, kada svi vole toplo do koljena, ali može se izdržati uz nekakvu otplatu na 365 rata. Doista, voda je topla, ima plitkih plaža u kojima praktički možete i čitati pitoreskne krimiće Pavla Pavličića na ležaljci, dok su vam bar noge do koljena u vodi. Više mi se sviđaju barovi u vodi, dugi kokteli i plavuše koje svojim prolascima u bikinijima prave cunami. Ah, tako je teško pisati o nečemu što mi doista ovoga trenutka nedostaje, a moglo bi mi na 14 dana dobro popraviti raspoloženje?! Ni Cape Town ne mogu preporučiti zbog omikrona, ali zato mogu fantastičnu Havanu s prosječnih 28, u kojoj svatko nađe ono što želi i sanja! Iako skupa, san je snova i prekrasna netipična država kakvih je doista malo. I dok mi nedostaju trgovine koje prodaju samo ketchup iz Malezije, ili no name Colu iz Brazila, a domicilno stanovništvo u redu čeka da stigne svježe očerupana piletina, razmišljam o onom malom kafiću na raskrižju nekoliko ulica koji je imao nekoliko pića u ponudi, a od kojih je jedno bilo "ron nacional". Tamo mi je konobar pola sata nešto pričao na španjolskom, a tek nakon pola sata shvatio sam da ga uopće ne razumijem. Interneta, naravno, nije bilo, jer su odašiljači interneta bili uglavnom po parkovima i velikim hotelima. To nije bilo važno, jer mi je rum pomogao razumjeti njegov jezik, nešto poput esperanta! I za kraj, opet preporučujem Meksiko i Tajland, pa gdje vam srce želi. Ako ostajete u Osijeku, možete se prigodno i adventski voziti na velikom rotirajućem kotaču dok vas kao u Betlehemu osvjetljava deset kilometara lampica. I to je radost. Samo neka se vozi!