Godinama se djelatnici muzeja i galerija trude privući što više posjetitelja. To baš i nije lak zadatak jer novije generacije više vremena vole provesti za računalom, a i to malo što napuste svoje sobe - odu u restorane brze hrane, kafiće, teretane... A mi smo nekada išli u kina, kazališta, u muzeje i galerije, a i posuđivali knjige u knjižnicama.

Dobar dio sadašnjih tinejdžera najveći dodir s knjigom ima kada kolektivno u organizaciji škola ode na zagrebački Interliber pa vidi kako ona izgleda (a možda i kupi koju zbog boje korica), a pritom posjeti i neko kazalište i pogleda predstavu čije ime i radnju zaboravi do povratka u mjesto prebivališta. Nekoliko postotaka njih završi i na ispumpavanju zbog prekomjernog konzumiranja alkohola, a veselim se što ipak najveći postotak zna kamo je došao, zašto baš tamo i doživi lijepe uspomene o čemu posvjedoče sebići na društvenim mrežama. Nakon mnogobrojnih bjelosvjetskih muzeja, onaj čakovečki izuzetno me je razveselio. Prošlo je doba staromodnih muzeja, pustih izložaba i izložaka bez zanimljivih i kratkih višejezičnih opisa. Sad se traži bolja prezentacija sadržaja, a upravo je to ono što bi moglo privući i mlađu populaciju koja doista traži nešto drukčije i nešto što u startu nije dosadno. Ruku na srce, koliko ste puta hodali pustim hodnicima zavičajnih muzeja, puno toga ne razumjeli, a tek kasnije shvatili da ste propustili nešto doista jedinstveno. Prošlo je i doba kada su gradske i županijske vlasti novac dijelile šakom i kapom, pa sada, zamislite, od kulturnih ustanova ipak traže i nekakve rezultate. Ne može se više spavati medvjeđim snom i organizirati jednu izložbu godišnje, treba raditi kontinuirano i pojavljivati se u medijima. Ne morate ni pogađati što mislim o tome jer ste već u pravu!

Uvijek se sjetim pustog muzeja Staljina u gradiću Goriju na obroncima Kavkaza u Gruziji. Ono što je najposjećenije u toj opskurnoj ustanovi u kojoj ni engleski jezik nije bio razumljiv - bijaše Staljinov vagon. Svatko je želio vidjeti kako je izgledao toalet, spavaća soba i soba za sastanke. Ostalo izloženo bilo je zanimljivo, ali je predstavljeno na loš način. Sjećam se njegove lule, kutije duhana, nekih izgrebanih fotografija i finih lepinja hačapuri u kiosku u blizini muzeja koje sam zalio čašom crnog vina koja je u meni tinjala sve do prvih silueta zgrada glavnog gruzijskog grada Tbilisija. Kada smo već kod muzeja, ako već niste, predlažem posjetiti najljepše svjetske muzeje: pariški Louvre, londonski The British Museum, Smithsonian u Washingtonu, sanktpeterburški Hermitage, atenski Muzej Akropole, Muzej Vatikana, madridski Prado, njujorški The Metropolitan Museum of Art, amsterdamski Rijksmuseum te Uffizi galeriju u Firenci. U njima svakako ima i tradicionalnog i virtualnog, pa ćete svagdje pronaći nešto što će vam se urezati u pamćenje.

Ono što me je zapravo ponukalo na pisanje današnje kolumne o muzejima je Riznica Međimurja u sklopu dvorca Zrinskih u Čakovcu, ali i Centar za posjetitelje Ekomuzeja Međimurje malo. Ono što sam tamo doživio doista me se dojmilo i shvatio sam da još uvijek ima nade za muzeje i one koji ih vole posjećivati. Ministarstvo turizma i sporta Hrvatske u suradnji s FIJET Hrvatska, udrugom turističkih novinara i pisaca u turizmu, organiziralo je studijski posjet kako bi pokazalo svu raskoš baštine o kojoj se priča.



Tu tradicionalno pozdravlja virtualno uz 3D prikaz, a kada iziđete iz Riznice Međimurja nakon svih ispričanih priča, zadovoljstvo će vas samo preplaviti. Ekomuzej Međimurje malo ujedinjuje najvažnije vrijednosti Međimurja, popevku, arheološku i sakralnu baštinu, mlin na Muri, ispiranje zlata na Dravi, Stari grad Zrinskih, kulturu vina, međimursku gastronomiju, život i djelo Rudolfa Steinera, rekreaciju i sport. Tu se kroz virtualnu stvarnost ostvaruje kontakt s prostorom muzeja, a još je jedna potvrda da Međimurje opravdava titulu najuspješnije kontinentalne turističke destinacije i podiže na ljestvici izvrsnosti o kojoj Slavonija i Baranja još mogu samo sanjati i usputno učiti. U Riznici Međimurja prošlost poprima novu dimenziju. Cijena ulaznice za odrasle je 30 kuna, a za učenike, studente i umirovljenike 25 kuna. Osim zmaja i čovjeka od slame s košnicom umjesto glave, dočekat će vas i laki konjanik - Hrvat iz vremena Tridesetogodišnjeg rata te virtualni sadržaji, a kada se umorite kavica ili čaša Viteškog vina u obližnjem kafiću. Do Čakovca možete automobilom ili vlakom, ali preporučujem vlak. Kolodvori i peroni, iako nisu virtualni, emotivna su mjesta susreta i rastanaka. Romantika dolaska i odlaska živi vječno!