I dalje me grije jarko japansko sunce! Preplanuo poput zaštitnog modela Nivea kreme, prošetao sam tokijskim ulicama kako bih upio što više glavnog grada, a možda i sreo pokoju gejšu. I posrećilo mi se, moguće ih je spaziti od metroa, pa sve do elitnih četvrti i trgovinica u kojima kupuju minimalna pakiranja hrane, jer u ovoj zemlji smatraju da sve što je malo – to je i lijepo?!



Šepure se ulicama oprezno hodajući u karakterističnoj obući i odjeći i nitko na njih ne trza, osim pokojeg putnika iz Hrvatske kojima djeluju kao fantastični fotomodeli. Naravno, ne istrčavam pred njih kao iz grmlja poput lovca koji spazi nagluhog zeca, ili policajca početnika koji na neposlušne vozače puca radarom iza starog duda! Poštujem njihovu intimu, ta one su ikone kojima treba pristupati s posebnim pijetetom. Mnoge djevojčice u Japanu tijekom odrastanja sanjaju da će postati gejše, nezaobilazni simbol njihove kulture i profesionalne plesačice. Kad vam netko spomene Zemlju Izlazećeg Sunca, sigurno pomislite na gejše, ikebanu, harakiri, bonsai, ili Hirošimu i Nagasaki… Neki se sjete i Suzukija i Kawasakija, i obvezne lektire "Sadako hoće živjeti". O gejšama su snimljeni brojni filmovi i dokumentarci, a ovdje se nazivaju "umjetničkim osobama" koje čitav život posvete proučavanju japanske kulture, tj. glazbe, slikarstva, povijesti i književnosti. Tokio je svjetska metropola, pa je logično da u noćnim čarima toga grada cvjeta i seksualna industrija. Još sam prošloga tjedna najavio da ću napisati koji redak o javnim kućama i prostituciji koja je u Japanu legalna, na neki način. Postoji zakon koji je zabranjuje i prema njemu muškarac ili žena ne može biti plaćen za seksualne usluge s klijentom, tehnički doduše, jer se na razne načine taj zakon izigrava (kako npr. dokazati status klijenta?), pa je dopušteno međusobno sapunjanje (kupanje), i mnoge druge radnje koje su više za Smokvin list, pa neću precizirati. Stoga u tom zakonu postoje brojne rupe koje su itekako poznate svima onima koji se u Japanu bave tim biznisom. Nadaleko je poznata četvrt crvenih lampiona - Shinjuku Kabukicho u kojoj nema čega nema, od igle do konca, i u kojoj je posebice aktivna japanska mafija Yakuza. U ovoj su državi mafijaška udruženja legitimna i Yakuza je priznata kao legalna organizacija. Svim se turistima savjetuje da u ulici Kabukicho ne ulaze u nikakve konflikte, posebice ako popiju koju čašicu više, a lokalna policija tijesno surađuje sa spomenutom organizacijom kako bi očuvala sigurnost u nekim četvrtima. Naravno, ovih ću dana u društvu hrvatskih novinara posjetiti tu četvrt, a ako sljedeće srijede ne bude Svaštarija u Glasu Slavonije, bar znate gdje sam! Sama ulica dugačka je nešto više od tristotinjak metara i ima više od 3500 salona za seks, striptiz-barova, "sapunarnica", javnih kuća s gumenim lutkama, pornotrgovina, karaoke barova i sličnih tematskih klubova koji mogu zadovoljiti sve okuse i ukuse.



Nakon priče o japanskoj Sodomi i Gomori, svakako se još jednom moram osvrnuti na neke japanske običaje. Izbjegavajte broj 4, jer na japanskom ta brojka zvuči slično kao smrt i smatra se nesretnom, nešto poput naše trinaestice. Puhati nos u javnosti je nepristojno, a napojnica se može protumačiti kao teška uvreda. U trgovinama ili u taksiju uredno će vam izvratiti čak i jedan jen, pa se nemojte truditi ostavljati bakšiš. U restoranima je sve to već uračunato u cijenu. Posebno je nepristojno hodati i jesti, a ako putujete metroom ili vlakom, često se dogodi da iznemogli susjed nasloni glavu na vaše rame, što se ne smatra problemom. I na kraju krajeva, ako vam je srkanje i udaranje nosa rezancima hobi, u Japanu ste svoj na svome. Srkanje se ne smatra nekulturnim, dapače, signalom da je hrana ukusna! Japan je doista zemlja čuda i treba ga posjetiti. I osjetiti!