Idu dani. Pokatkad mi se čini da samo sanjam, ali kad prebacim na prvi program nacionalne dalekovidnice, naglo se trgnem. Stvarnost je brutalna, likovi koje je iznjedrila koronakriza još brutalniji, a običnom narodu ništa ne preostaje nego da šuti i trpi. A slična je situacija diljem svijeta.

Tek se poneka srednjoamerička država otvorila za strance, mnoštvo hrvatskih samoprozvanih influencerica i influencera tamni noge na suncu Dubaija ili brusi skije na padinama Jahorine. Nije im važna ta jedna novčanica od stotinu eura za koronatest, samo da se što dalje otputuje, malo i uživa te objavi kakva objavica na Instagramu.Ali što je zapravo putovanje? Tako jednostavno pitanje zahtijeva složen odgovor. Za mene je to doživljaj, užitak, od samog procesa kupnje karte pa sve do dolaska u zračnu luku, uživanje u hrani i piću, smještaj u izazovnim hotelima, upoznavanje novih ljudi i destinacija… Za druge je putovanje spavanje u šatoru, osvajanje vrhunaca Nepala, fotografiranje tigrova ili slušanje rike jelena. Naši religiozniji čitatelji putovanjem života nazivaju autobusno hodočašće u Vatikan ili charter let u Izrael, molitvu i krunicu. Netko bi u Meku i Medinu, a netko obilazio najveće pravoslavne manastire… Svatko ima svoje poimanje putovanja, neko mjesto koje mu stvara toplinu oko srca i prekrasno je što smo svi različiti u tom poimanju lutanja, a opet slični jer se želimo vratiti odakle smo pošli i jer nas na tom putu mogu snaći mnogi lijepi doživljaji, ali i nevolje! Toliko sam puta sreo naše ljude diljem svijeta, a onda se to počelo događati sve manje i manje. Nešto se strašno dogodilo i umjesto jezika Balkana, na brodićima toplih mora i plažama jugoistočne Azije sve se više čuje poljski, češki, pa i mađarski. Slovenci su nas odavno preskočili, a sada i Poljaci, Mađari, a vjerojatno uskoro i Bugari i Rumunji…U ovo doba pandemije preostaje nam samo čekati. Svoja unaprijed rezervirana daleka putovanja stavio sam sa strane i odgađam ih za budućnost. Već sam napisao da je za mene putovanje doživljaj, a njega ne bih mogao osjetiti uz milijun koronatestova, zatvorene restorane i hotele, karantene i ostale pošasti koje nam je novo normalno donijelo. Onda je bolje malo stati na loptu i pričekati daljnji razvoj situacije.A što se tiče kratkih vikend-putovanja, za njih sam posebno spreman. Za početak planiram krenuti u neke europske države poput Portugala, Španjolske ili Rumunjske. Letjet ću iz Budimpešte, jer se s aerodroma Ferenc Liszt (Ferihegy) može bez problema ako na hrvatsko/mađarskoj granici pokažete aviokartu, a čini mi se da će se spomenute države otvoriti najbrže od svih. Do Uskrsa u travnju već će se puno toga znati, pa i vama savjetujem da škicnete na internetsku stranicu Wizzaira i Ryanaira i provjerite letove i cijene. Znam da se bojite kupovati mačka u vreći, ali odnekud se mora započeti i malo riskirati. Oporavak cijelog turističkog sektora trajat će godinama, baš kao i oporavak naših duša. Već više od godinu dana milijarde ljudi pate od pošasti prilikom čega ima se uskraćuju osnovna ljudska prava.Mjesecima se u hrvatskom javnom prostoru razglaba o cjepivu kojeg nema pa nema. Zar se ne smatra kontraproduktivnim da se cijepljenje toliko reklamira, a cjepiva ni za lijek?! Sindrom "da se ne baci" dobrano je zahvatio Hrvatsku. Počela je hajka na novinare da se cijepe prije reda, a nikom nije palo na pamet da se u brojnim normalnim državama uz rizične skupine građana cijepe baš novinari, jer su mnogi od njih na terenu i samim tim pripadaju u rizične kategorije. Kod nas se uvijek nekoga napada samo kako bi se skrenula pozornost s glavnog problema - lošeg života svih naših građana! Zar smo sada svi sretni kada imamo kavu za van iz naših omiljenih kafića ili otvorene teretane i kockarnice? Ma ne, politička kozmetika je u Hrvatskoj postala jeftina i, što je najgore, svi je kupuju! I da, jučer sam jeo pokladne krofne. I danas ću pojest koju, da se ne baci!