I nije me strah. Bezbroj sam se puta vozio turobnim i nesigurnim vlakovima koji su krivudali po stoljetnim iskrivljenim tračnicama te zadimljenim autobusima s pogonom na loživo ulje. Letio sam i drndavim i bučnim pretpotopnim zrakoplovima tko zna kada servisiranim, i u EU-u zabranjenim za prometovanje. Jednom je u Ukrajini moj aviončić prizemljio s mnogo minuta kašnjenja i bez jednog motora (koji je slučajno crk‘o na pola puta između Kijeva i Lavova), a na aerodromu su nas čekale rotirke, vatrogasci, hitna pomoć i valjda - mrtvačka kola.

Da mi je bilo suđeno, vjerojatno bih sada negdje u čistilištu čitao "Glas Slavonije" i skupljao glogove grančice za roštilj, ali sudbina je htjela da moj izbor bude život pun svekolikih dogodovština, putovanja i hedonističkih pladnjeva. Ali, to sam ja! Ono što je moj izbor i izbor većine putnika, ne mora biti izbor majke s djetetom, umirovljenika s Juga 2, blagajnice koja želi ići na more, ili nogometaša prvoligaškog kluba koji misli da je lopta najveći izum čovječanstva. Što je veće siromaštvo u državi, to je razina prometne povezanosti nekvalitetnija. Pritom mislim da se u prometala ugrađuju lošiji dijelovi, rjeđe se provjeravaju i vjerojatno mnogo lakše prolaze tehničke preglede u usamljenim stanicama za tehnički pregled na kraju grada, kojima je od sigurnosti važnije da kapne koja kuna, unatoč kamerama koje prate svaku milisekundu tog istog pregleda. Općepoznato je da "para vrti gdje burgija neće", pa ne vidim zašto bi naša država tu bila iznimka. A naši ljudi to dobro znaju, nisam izmislio toplu vodu.Nedavni plameni šinobus u okolici Našica (a plamenog je kod nas sve više), samo je kap u moru vijesti koje dokazuju da je razina sigurnosti javnog prijevoza u Hrvatskoj jadna da jadnija ne može biti. Ne bih ulazio u nikakve tehničke analize, a nisam ni coprnjica, najvažnije je da su svi putnici sretno evakuirani i autobusima prevezeni do svojih destinacija. Te plamene noći i osobno sam deklasiranom Podravkom iz Zagreba stigao u Slavoniju. U toaletu mješovitog vagona 1. i 2. razreda iz nepoznatog razloga topila se boja. Na cipelama sam je pronio vagonom i donio u svoju kuću. Pritom sam se pitao je li netko uopće provjerio toalete, u kakvom su stanju, i imaju li vode, toaletnog papira, sapuna i papirnatih ubrusa? I na kraju, jesu li sjedala čista, ili se putnik, prisloniviš glavu na naslonjač, može zaraziti nekom zaraznom bolešću, pa čak i stidnim ušima. I zašto se topi boja na podu, ili možda osjeti miris dima?Iako je taj vlak prema običaju dobrano kasnio zbog radova na pruzi i sporijeg prometovanja relacijom od Pitomače do Virovitice, na blagajni Hrvatskih željeznica u Zagrebu uporno prodaju karte naplaćujući usto i dodatak za brzi vlak, što je čista kontradiktornost?! Ali, toliko o vlakovima. Ni autobusi nisu bolji, ali se, srećom, još nijedan nije na cesti zapalio. Kakav nam je vozni park, prosudite pogledom na autobusne kolodvore i sve će vam biti jasno. Prosjek dižu autobusi Flixbusa koji u autobusni promet uvode nekakav red, pa se ne može dogoditi da putnici sjede na stepeništu pokraj toaleta, ili da je toalet zaključan jer se vozaču ne da biti čistačica na kraju smjene!I o zrakoplovima u domaćem prometu mogao bih napisati traktat. Oni našeg glavnog prijevoznika Croatije Airlines uglavnom su uredni, čuvani i paženi. Kompaniju Trade Air, koja svojim zrakoplovima još nekoliko dana leti na relacijama iz Osijeka prema Puli, Splitu i Zagrebu baš ne cijenim. Razlog je nestabilnost voznog reda, jer njihova polijetanja iz Osijeka ovise o magli u Zagrebu i letovi se često odgađaju. Tako sam zbog tih razloga nekoliko puta zakasnio na svoje druge veze iz Zagreba prema svijetu, što mi je prouzročilo određene financijske gubitke. I na kraju balade, biti putnik u Hrvatskoj izuzetno je teško. Mene nije strah, a vi budite spremni na sve izazove!