Novu normalnu nedjelju začinio sam malo nenormalnim izletom u bratsku nam Mađarsku i pitoreskni gradić Harkanj. U paničnom strahu od koronavirusa, rijetki se Slavonci odlučuju za kratko putovanje preko granice, što mogu i razumjeti.

Hotelski se smještaj u srcu Harkanja može pronaći već za 150 kuna za noćenje s doručkom, što sam ocijenio iznimno povoljnom prilikom jer bih ulaskom u svaki hrvatski restoran potrošio gotovo trostruko. Iako su cijene u trgovinama slične našima, još uvijek su u mađarskim restoranima nešto niže, a tomu pridonose jeftinije butelje vina vinorodnog kraja Villany, u kojem su promili i u zraku, nešto poput našeg Kutjeva za Martinje ili Vincelovo. Za Harkanj vam trebaju kupaće gaćice ili kostim, ovisi kako se osjećate, nešto forinti u gotovini, zaštitna maska i beskontaktna kartica. Tradicionalno, mađarski su carinici na graničnom prijelazu Donji Miholjac prilično temeljiti. To im je "ruska rampa", ostavština koju nisu promijenili unatoč ulasku u Europsku uniju i Schengen. Prilično su mrzovoljni, nekada traže i vozačku i prometnu, otvaranje je prtljažnika obvezno, a katkad i otvaranje kofera, jer što će ti kofer ako im kažeš da ideš u shopping!? Već sam pisao o tome da s carinicima ne treba nepotrebno razgovarati. Naše carinike i pograničnu policiju nisam ni vidio nakon što sam pružio osobnu iskaznicu jer je prozorčić kućice u kojoj obitavaju - prilično uzak. Ali život me naučio da mi je katkad puno bolje da što manje vidim!I tako sam se našao u Harkanju, s maskom na licu, jer bez nje čovjek, baš kao i kod nas, ne može ući ni u jednu trgovinu. Nakon čekiranja u hotelu nekoliko me koraka dijelilo od blagajni na ulazu u harkanjsko ljekovito kupalište prije pravog pravcatog banjanja. Cjelodnevna karta za termalni i obični olimpijski bazen stoji 69 kuna. Nemam predodžbu je l‘ to puno ili malo u odnosu prema npr. Bizovačkim toplicama, ali definitivno vrijedi svake lipe.Harkanj nije Niš, ali me još uvijek neodoljivo podsjeća na sve toplice socijalizma, miris sumpora i klora. Svi ti ljudi iz cijele Europe u kupaćoj odjeći iz mladosti s cvjetnim uzorcima vraćaju me u djetinjstvo i u neki drugi svijet. Odmah sam se prisjetio i stihova "Niška banja, topla voda,/za mangupe živa zgoda…" Iskreno, i osjećao sam se kao mangup, ali tako se osjećam i bez Mađarske!Dok se termalnim bazenom ori uspješnica Tine Turner, čujem razne jezike, od njemačkog, slovačkog, poljskog sve do francuskog. Tako sam u trenutcima potpunog toplinskog zena nenamjerno slušao priču o velikoj mrkvi i kupusu iz vrta neke slovačke kupačice i vrle vrtlarice, a zabavila me i priča bračnog para iz Vojvodine koji toliko uživa u mađarskim vinima da često zaboravi gdje je parkirao automobil, a kada ga popusti napon od 220 volti – sve je isto kao prije!? Sve se to čuje u bazenu. I vjerovali ili ne, sve mi je nekako isto kao kasnih osamdesetih, osim vjerojatno ružnog bankomata Euroneta koji su nedavno instalirali na vidljivo mjesto, pa izgleda kao svemirska postaja u srcu oaze. Estetika se, valjda - prije nije učila! Čak sam jedan sat proveo u toplom ljekovitom bazenu, a počeo sam se pripremati za onaj olimpijski kada je na scenu stupio orkestar limene glazbe. Rado bih ostao uživati u zvucima Kalašnjikova, ali je pijesak u pješčanom satu curio, a toplice se zatvaraju u 18 sati. Već u 17.45 sa “socijalističkih” se zvučnika instaliranih na raznim objektima može čuti: Figyelem, figyelem! Pažnja, pažnja! Ostatak teksta ne znam, ali znam da se kupačice i kupači upozoravaju da se kupalište uskoro zatvara. Mnoštvo ljudi kupalištem uglavnom hoda opušteno i bez maski na licu i zaključio sam da baš i nema puno panike. Ipak je riječ o turističkom gradiću, koji je nedostatak većeg broja turista, pa i onih iz Hrvatske i Srbije, jako pogodio. Davno, davno, u vrijeme SFRJ, u Harkanj su horde Jugoslavena iz cijele regije pa sve do Sarajeva gotovo svakodnevno putovale po sir, divovske sušene pureće batke i mliječni namaz Vajkrem, koji danas proizvodi naše Belje. I šećer na kraju: nisam propustio domaće lepinje langošice s vrhnjem i premazom od češnjaka. Prije novih interkontinentalnih putovanja – banjanje u Harkanju leglo mi je kao kec na desetku! Toplo preporučujem!