Gusti je dim sukljao iz stare parnjače Ruskih državnih željeznica, a putnici u prvim vagonima “muzejskog” Ruskeala expressa kašljucali dok su klikali svojim mobitelima i fotićima.

Jedina službena linija s lokomotivom na ugljen u čitavoj Ruskoj Federaciji upravo je ova od karelijskog gradića Sortavala pa do planinskog parka Ruskeala, duga tridesetak kilometara, tj. sat i pet minuta povijesne vožnje. A dok sam se ugodno truckao sjedeći na mekanom sjedištu luksuznog vagon-restorana u kojem nema alkohola, vrijeme sam uz gledanje kroz prozor kratio sladeći se kalitkama, toplim karelijskim pogačicama od raženog brašna s krumpirima, pastrvom ili brusnicom, uz tradicionalni ruski crni čaj u posebnim šalicama dostupnim samo u ruskim vlakovima. I nisam bio sam!Dok ostatak svijeta muku muči s pandemijom koronavirusa Rusija je uz lukave mjere predostrožnosti uspjela izbjeći taj veliki virusni val i koliko-toliko, život s oprezom ide dalje, jer neprijatelj nikada ne spava! Ali, odvrtimo film na početak priče.Karelija se nalazi u sjeverozapadnom dijelu Rusije, odnosno na istoku Skandinavije i zemlja je ledenjačkih jezera (Ladoga, Topozero, Onjega, Segozero), i velikih šuma. Glavni je grad Petrozavodsk, i baš je taj grad bio prva točka mojeg posjeta toj ruskoj zemlji koja je nekada bila švedska, pa i finska. Mirni je to gradić (za ruske pojmove) s 270.000 stanovnika na jezeru Onjega koje gradu daje dušu, prekrasnu obalu sa šetalištem punim raznih spomenika i vježbalištem za sve.U ovo je doba godine dio jezera zaleđen, a na njega gleda meni omiljena suvremena skulptura od žice - Ribari. S druge strane, na nekoliko karelijskih jezera pravi ribari imaju pune ruke posla, jer pecaju pod ledom, a zimi gladna riba grize i na siromašniji mamac. Nije teško pogoditi da je pastrva broj jedan, ali koliko sam uočio, ovdašnji ljudi vole i ribu zvanu svinjetina i govedina. A cijene, u odnosu na Moskvu, prava su bagatela, u skladu s plaćama. Doznao sam da blagajnica u trgovini ovdje ima plaću oko 1400 kuna, dok se u Moskvi ne isplati biti na istom radnom mjestu za manje od tri tisuće kuna. U Rusiji plaće ovise o tome gdje ljudi žive, pa državni činovnik na Kamčatki ima manju plaću od njegovog kolege u Moskvi…Svakog gosta tri dana dosta! Nakon trodnevnog Petrozavodska prvi sam put u životu dogovorio vožnju preko aplikacije BlaBlaCar, i moram priznati da me procedura oduševila. Zatražio sam automobilski prijevoz do Sortavale, dobra četiri sata vožnje. Uskoro su mi počele stizati ponude i rezervirao sam najbolje vrijeme za odlazak i večernji povratak (dvije vožnje – 90 kuna). A kada sam parnjačom stigao do planinskog parka Ruskeala, dočekao me raj za oči i divlja priroda s ledenim jezerom i rudarska okna. Riječ je o starom rudniku kvalitetnog mramora koji i dandanas krasi zidove sanktpeterburških lokacija: stanica metroa Primorskaya i Ladožskaya, Hrama sv. Isakija i Kazanske ckrve te muzeja Ermitaž. Također, ima ga i u bjeloruskom Brestu na spomen-području posvećenom borbi u Drugom svjetskom ratu (Krepost).Uz vodiča sam se s kacigom na glavi probijao uskim tunelima, razgledavao skupi bijeli mramor i upijao zrnca znanja. Navečer sam se istim onim ‘ćirom‘ iza kojeg ostaje dugi trag dima vidljiv do Čepina vratio u Sortavalu… Prije blabla povratka u Petrozavodsk, morao sam probati lokalni specijalitet s pastrvom i povrćem, ali i tradicionalni napitak karelijski balzam, spravljen od desetaka trava, a koji se tradicionalno pije uz čaj. Dobro me zagrijalo 45 posto alkohola, pa mi je nakon dvije čašice na temperaturi od minus deset stupnjeva došlo da zapjevam neku od božićnih pjesama?! Suzdržao sam se, a dan nakon toga sam zrakoplovom kompanije Pobeda otputovao u Moskvu.Kareliju sam doživio uzduž i poprijeko. Vrijedni i simpatični ljudi, netaknuta priroda i mnogo leda. Svaki ruski kraj ima svoju specifičnost koju dok sam živ - moram otkriti. Čini mi se da sam na dobrom putu, baš kao i stara parnjača Ruskeala expressa, garava, ali ne posustaje!