Probudio me gromki zvuk vojničke trube. Zar počinje nekakav ratni juriš? Ma ne, samo se u Santo Antoniju čuva stara tradicija stupanja gradom i podizanja zastave Svetog Tome i Principa, afričke otočne državice u kojoj provodim svoj prvi siječanjski topli odmor. Dobrih tridesetak stupnjeva u hladu uz lagani povjetarac čini me sretnim, a još i više kada pomislim da se u Europi temperature dobro spuštaju. Prvo kupanje obavio sam u oceanu, a ne u hotelu, jer zbog redukcija često nema ni vode ni struje. Kada sam u Hrvatskoj i kad padne kišica, također nestane struje, a nismo u Africi. Valjda slučajnost.

Iz Lisabona me u ovo carstvo srednje Afrike prevezla kompanija TAP, točnije do većeg otoka Sao Tome, a onda sam lokalnim aviončićem sa simpatičnom Ukrajinkom kao stjuardesom odletio na Princip - manji, ali ljepši. Za sve državljane EU-a, za boravak do 15 dana nije potrebna viza, a za ostale – malo je kompliciranije. Povratna karta između dva otoka stoji lijepih 165 eura.Pravi je ovo raj, zemljica izolirana od svijeta na koju su mnogi zaboravili, stara portugalska kolonija u kojoj ljudi žive bez bankomata, hamburgera i čini se i bez briga i problema. Svi se međusobno pozdravljaju, strance posebno cijene, a još više njihove eure ili dolare, baš kao svugdje u Africi, a o čemu sam već pisao. Nisu prema njima arogantni i rekli su mi neki turisti u zrakoplovu da imaju strog zakon koji zabranjuje varanje stranaca zbog kojeg se lako može završiti u zatvoru. Ne plaćaju račune za vodu jer se goli kupaju u potočiću pokraj svojih potleušica, a tu peru i rublje. Jedu ribu i rižu, piju domaće slabo pivo, a kada se dogodi i neka proslava, zna se kupiti i viski koji stoji bar triput više nego u Europi. Sve što od proizvoda valja, uvijek stiže iz ili preko Portugala. Nacionalna valuta im se zove dobra, i za jedan euro dobije se 25.000 (iako se nule više ne pišu). Doista nemaju bankomate i stranci trebaju ponijeti dosta gotovine kako bi bezbrižno uživali, a kartice nitko ne prima. Na Principu sam i bez znanja portugalskog odlučio ostati tjedan dana, ali moram priznati da baš i nije jeftina destinacija. Rijetko se može pronaći obični hotel za manje od tristo kuna po danu s uključenim doručkom, a za one dubljeg džepa, pravo je carstvo Sundy Praia Lodge i vile po cijeni od 848 eura po danu! Riječ je mondenom odmaralištu u kojem se pije šampanjac Moet i jedu najfiniji riblji specijaliteti, a sve to uz Atlantski ocean i ekstradjevičanske plaže sa sitnim zlatnim pijeskom koji cijeli život ostaje u koži, htjeli mi to ili ne.Već prve večeri na Principu, upoznao sam marince Diasa, Kappu i Oliveiru s kojima provodim najviše vremena. Već drugog dana, nas dvadesetak smo vojnim brodom pošli na čarobnu Macaco plažu. Fina domaća hrana, odlična pića, kupanac, afričke igre na pijesku i bez granica. Da, odlično sam se stopio i nikada ne bih otišao da me negdje drugdje u svijetu ne čeka posao, kuća i birtija!Šalu na stranu, mislim da je upravo Princip jedna od najljepših destinacija na kojoj sam bio, iako je preteško pronaći idealnu. Kada Amerikanac ode u mirovinu, onda razmišlja gdje nastaviti živjeti. U Americi je preteško biti umirovljenik, pa obično ode u Panamu, ili npr. sve više u Tajland, ili u neku jeftinu državu. Kad kod nas ljudi odu u mirovinu, oni sigurno o tome ne razmišljaju, jer i avionska karta postane problem! Stoga, dok snjegovi u Hrvatskoj viju, nastojat ću iskoristiti tople atlantske vjetrove i u potpunosti restartati svoj sustav. Već sljedećeg ću se tjedna javiti s većeg otoka Sveti Toma koji slovi kao mnogo više turistički i kao mjesto na kojem se može kupiti dobra čokolada i dobar kakao, a kažu ima i fine kave.Dok drugi u svoje teške putne torbe pakiraju suvenire, školjke i kokosovo ulje, ja o tome i ne razmišljam. Ja s putovanja donosim prijateljstva!