Zašto ćeš u taj mrak i hladnoću? Poludio si, treba li ti upala pluća prije ribljeg paprikaša na Badnjak i pečenke dan kasnije? Sočnim me gastroargumentima odgovarala moskovska kolegica Galina od već planiranog putovanja u Murmansk, grad na krajnjem sjeverozapadu europskog dijela Ruske Federacije koji se nalazi unutar arktičkog polarnog kruga. Ipak sam tvrda glava, ono što sam naumio, morao sam provesti u djelo, posebice nakon povratka s Kariba.

Odjenuo sam se vojnički i ponio tople stvari, gotovo dva dana u vlaku nije malo, a i dobro će mi doći malo psihičkog odmora. Metroom sam se uputio do moskovskog željezničkog kolodvora koji se naziva Lenjingradski, i iz kojeg prometuju svi vlakovi u smjeru Sankt Peterburga. Vrijeme putovanja: nešto malo više od 30 sati i uz cijenu od pedeset kuna - prava sitnica, još samo da su mi susjedi u kupeu normalni, pomislio sam. I onda se vagon počeo ljuljati, selo za selom, postaja za postajom, breza za brezom, votkica za votkicom, čaj za čajem, vrijeme je prolazilo kao život.


Susjedi (skromna učiteljica kemije koja je kroz povećalo čitala sastojke svakog proizvoda kojeg je konzumirala i dezinficirala sve čega se dotaknula, mornar koji se vraćao s dopusta te neki kicoš kojeg je ljubomorna supruga zvala svakih nekoliko sati kao da se ne nalazi u vlaku, nego u amsterdamskoj četvrti crvenih svjetiljki, pa dolazi u raznorazna ćudoredna iskušenja - baš i nisu bili po mojoj volji (vjerojatno obostrano), ali to sam mogao i očekivati, jer su ‘sjevernjaci‘ inače hladniji po karakteru, nisu baš druželjubivi i malo su mračni prema strancima, baš poput polarnih noći u koje sam krenuo. Kad se prisjetim prošlih putovanja vlakom i Transibirske željeznice, ovo nije vrijedno spomena. Ali, što čovjeka ne ubije, to ga ojača! Bijele noći sam davno osjetio u norveškom Bergenu, pa i u "Piteru", ali totalni mrak tijekog cijelog dana – još nisam! Iako je vlak u murmanskom odredištu zazviždao oko deset sati ujutro, na peronu je bilo mračno kao u rogu. Kako ljudi mogu živjeti bez sunca i svjetla, pomislio sam, sažalio se i nastavio pješačiti prema svojem egzotičnom hotelu Gubernskij, u samom središtu grada. Opet sam izabrao pravi socijalistički hotel s recepcionerkom širokih bokova i strogog pogleda u nepoznato, i s dugim umjetnim trepavicama kineske proizvodnje. Isto je tako široka, bez ikakve uvrede, jer su za mene svi ljudi jednaki i dijele se na dobre i zle, bila i kada u mojoj muzejskoj kupaonici, prikladna za sve one razne partijske komesare i načelnike, šefove KGB-a i ostalih tajnih službi koji su se u njoj vjerojatno nekada i kupali. Hladnjak je bio posebno socijalistički i valjda marke Minsk, a grijanje nisam mogao namjestiti i stalno je radilo na maksimumu, što je također bila odlika socijalizma na ruski način, jer grijali ili ne grijali – uvijek platite malo i isto. Sjećam se da sam negdje pročitao da nekada davno, kada nije bilo grijanja u Moskvi, uvijek je bilo jeftinog plina, pa su ljudi otvarali pećnice i kreativno grijali na taj način!


U hotel se nisam uspio čekirati u podne, jer je pravilo hotela da gosti u sobe mogu ući tek u dva! Iako mi se to baš i nije svidjelo, preokrenuo sam očima i otišao ručati riblje kotlete u obližnjem restoranu. Kada sam već na sjeveru, onda moram jesti ribu i riblje proizvode i kloniti se ostalih vrsta mesa. Taj me osjećaj držao dva dana, a onda sam shvatio da sam zapravo sve već probao, pa sam se prebacio na piletinu. Murmansk nema formiranu gastroponudu, nije baš turistički grad i prilično me razočarao, a možda su kriva moja velika očekivanja koja i nakon desetaka proputovanih ruskih gradova – pokatkad opet ožive! Onako dobro ubundan s rukavicama i kapom ušankom, uputio sam se do najveće atrakcije grada - prvog civilnog atomskog ledolomca Lenjin. Prema starom dobro običaju iz SSSR-a, stranci ulaznicu plaćaju 500 rubalja (oko 50 kuna), a domaći samo 150 (15 kuna). Ugostio je taj luksuzni brod i Fidela Castra, a od silnih kabina i salona ima i bazen, teretanu, ambulantu...
Nešto kasnije taksijem sam otišao do spomenika Aljoša. Spomenik je to braniteljima sovjetskog Arktika za vrijeme Drugog svjetskog rata i doista je monumentalan, a s vidikovca pogled stvarno seže i prema moru i prema gorju. Ma ostao bih i više od tri dana, jer sam se baš naviknuo na vječnu tamu. Temperatura je krenula duboko u minus, pa sam doista pomislio na Galinu i njezinu besjedu o upali pluća. Nije me to zastrašilo, samo sam želio da mi polarne noći ne dođu glave! Sletio sam u predblagdansku toplu Moskvu. Što je sigurno, sigurno je!