Ne volim autobuse! Ne vole ni oni mene. Naježim se i na samu pomisao da bih tim prijevoznim sredstvom morao putovati više od nekoliko sati. Ali naravno, kada nema druge mogućnosti, i kada baš moram, onda trpim i preživim i kolosalnije destinacije. Uvijek se treba prilagoditi situaciji, iako ta izreka u našoj državi gubi prvotni smisao i postaje svakodnevni moto, jer se svaki dan nečemu prilagođavamo, ma kako to bizarno zvuči.

Igrom slučaja, ili sudbine, autobusom sam u tjedan dana morao proputovati dio Lijepe Naše na relaciji Zagreb – Rijeka – Pula – Zagreb – Osijek. Zrakoplovni red letenja nije mi odgovarao, čak sam zbog dvosatnog kašnjenja leta iz Pariza zakasnio i na autobus iz Zagreba za Rijeku, prilikom čega su mi propale autobusne povratne karte. Air France mi je već odobrio refundiranje tih karata, a odobrio bi i hotelski smještaj u Zagrebu – da sam ga imao. Ne zaboravite da ako zbog kašnjenja leta zbog bilo kojeg razloga (pa i nevremena) zakasnite na autobuse, vlakove i morate prespavati – sačuvajte račune i obratite se aviokompaniji za povrat sredstava zbog njihove krivnje.Iako je do Rijeke vozio moderni autobus u kojem sam i mobitel punio, u toalet se nije moglo. Jadni putnici sa slabim mjehurom, pomislio sam sablasno. Prilikom stavljanja kofera u prtljažnik, kondukter se malo zanio u ćaskanju sa zgođušnom putnicom koja se valjda često vozi njihovim linijama, pa je zaboravio izdati račun za putničku prtljagu. Podsjetio sam ga, prisjetio se, a baš je to htio napraviti, a pojavila se ona i blokirala njegov cijeli moždani sustav za izdavanje računa. Bilo mi ga je žao. A i nje! Zapravo, nije mi jasno zašto naši autobusni prijevoznici naplaćuju prtljažne karte kada to ne radi većina njihovih kolega diljem Europe? Zašto jedan kofer ne bi bio uključen u cijenu koja globalno rečeno nije mala i ne može konkurirati željeznici koja ima boljku sporosti?! Prtljagu naplaćuju gotovo sve autobusne kompanije Balkana i obično stoji jedan euro po komadu, sedam kuna kod npr. Panturista, a neke s Jadrana su hoh, pa su digle i ljestvicu više (Brioni d.o.o.), pa naplaćuju deset. Osim toga, ne razumijem i zašto su naši autobusni kolodvori pusti i neuredni, zašto se npr. naplaćuje uporaba toaleta kada se plaća kolodvorska usluga? Jasna stvar, kolodvori su nekad baš poput onog kamenog zdanja u Našicama imali i restoran iz kojeg su izlazili ozbiljni putnici namirisani Pitralonom, slastičarnicu…Promatram riječki autobusni u nedjeljno podne, na opskurnim klupama golubovi, pijanice, prosjaci i nekakav polusvijet. Magla mokraće u zraku, a malo dalje pekarnica sa svježim kruhom i burekom od kojeg sline cure. Promatram noćni pulski kolodvor. U ponoć ga zaključavaju da prosjaci u njemu ne bi svili svoje gnijezdo. Tvrde klupe u čekaonici i netočan red vožnje, valjda zaostao od ljetne sezone i aparat za kavu koji nepovratno guta kovanice. U autobusu me kondukter oslovljava s "ti", kao da smo skupa tikve sadili, a tešku prtljagu sam stavljaš u prtljažnik, od pomoći vajde nema! Zagrebački kolodvor, tiha jeza. Red vožnje raspoređen na četiri žalosna monitora od kojih baš onaj na kojem bi trebao biti Osijek – ne radi! Hladna i vjetrovita čekaonica, nemaštovita ponuda hrane, uporni Jehovini svjedoci, sajam knjiga i povratak u povijest.Osječki kolodvor moderni je metroseksualac koji ima predispozicije za više i bolje. Međutim, čini mi se da ipak malo klone dušom i tijelom u pomanjkanju pravih linija i punjenja poslovnih prostora. Cijene karata naših autobusnih kompanija uglavnom nisu povoljne i nema pravih akcija. Npr. od Bratislave do Beča Slovaci u doba akcija plaćaju jedan euro. O voznom parku i ugašenim linijama bolje neću lamentirati, jer me nedavno od Osijeka do Našica vozio nazoviautobus s niskim sjedištima, a imao je i prostor za povezati jarca ili kozu!? Na temelju proputovanog i doživljenog, doista mislim da je u Hrvatskoj nastupio sumrak autobusnih putovanja. Da stvar bude gora, sumrak željeznice traje već godinama. Putujući svijetom vidio sam da i uz malo kreativnosti može bolje. Kao da se našem narodu ne da raditi i živjeti, pa i putovati bolje.A ako se, ne dao Bog većeg zla – požalite, to nije u redu od vas! Morate šutjeti i trpjeti. E neće „da može“! U svakoj situaciji s agencijama i prijevoznicima tražite svoja prava i pišite mejlove. Nikada ne zovite telefonom, jer se može dogoditi da vam se javi čistačica koja baš kao nekad u nekim poduzećima ipak zna više od direktora i ima kultni status. Mejl ostavlja trag, i veća je vjerojatnost da će vam biti odgovoreno. Nedavno se u to uvjerila i naša čitateljica Sanja Kozjak koja je uz tisuću zašto i ni jedno zato imala autobusnu pustolovinu na relaciji Austrija – Hrvatska. I riješila ju je jer je bila uporna. Sumrak je nastupio, a praskozorja su još daleko! A zato vi upalite svjetlo i ne dajte da vas preveslaju svojim lošim uslugama i arogancijom!