Slatkasto kobilje mlijeko za doručak bilo je odlična ideja, iako sam se malo oznojio! Pogađate da sam i dalje u glavnom mongolskom gradu - Ulan Batoru (u prijevodu – Crveni heroj). Taj zdravi napitak dovoze mještani s obližnjih zelenih brda i zaselaka koji stoljećima uzgajaju konje kojih u Mongoliji ima više nego ljudi, a nađe se i poneka deva. Svakodnevno ga je pio i veliki Džingis-kan i vjerovao da baš ono daje snagu njegovim ratnicima, zdravlje njegovoj djeci i ljepotu njegovim ženama. I Kleopatra se u njemu kupala, ali do te faze još nisam stigao!

Mnogi Mongoli i danas žive u jurtama (pa i u glavnom gradu!?), tradicionalnim šatorima nomada stepa središnje Azije, sjećam se toga još sa satova zemljopisa... Kako nisam backpacker i ne putujem svijetom s ruksakom na leđima, već više volim luksuzne hotele, nisam previše lutao pašnjacima i mongolskim prostranstvima, nego sam se ležerno smjestio u najbolji hotel u gradu "Shangri La" i uronio u džakuzi... U taj hotel na piće i u sportski klub dolaze brojne mongolske obitelji, iako su cijene paprene. Riječ je o skorojevićima ili uspješnim poslovnim ljudima. Prosječna plaća u toj dalekoj zemlji je 2400, a minimalna 800 kuna.Ni na kraj pameti mi nije bilo da će se baš ovih dana u mojem hotelu ukazati i ruski predsjednik Putin. Naravno da sada u cijeloj zgradi vlada sigurnosna groznica pa mi je dobro došlo da se izgubim na jedan dan pedesetak kilometara u unutrašnjost. Rusija je inače mongolski veliki prijatelj od davnina, iako bi se o tome svašta moglo pričati. Stariji govore čudni ruski, a engleski se rijetko čuje. Kako se ta zemlja nalazi u sendviču između Rusije i Kine, ovi drugi susjedi im nisu baš toliko dragi, iako je kineski novac dobrodošao.Mongolija nije ono što mislite o njoj, da je npr. baš potpuno zaostala i kao takva sinonim loše države. U Hrvatskoj često volimo podcjenjivati druge narode, a sebe, dakako, ne vidimo! Česi nose jetrene paštete, Ukrajinci na odmor vode babu i djeda, Bosanci malo troše, a Australci puno piju… Svašta se u području predrasuda u našem vrtu zbiva, ali me ovaj Ulan Bator potpuno iznenadio, i pozitivno i negativno. Pozitivno po cijenama u restoranima, jer su izuzetno pristupačne, te po izvanserijskoj ljubaznosti i gostoprimstvu ljudi. Kako mi je bankomat dao sve novčanice od 10.000 tugrika (1 kuna = 386 MNT), pripremih jednu za vožnju gradskim autobusom koja stoji 500 tugrika. Na stanici me kako stojim s velikom novčanicom promatrala postarija Mongolka jer su stranci rijetki i čest objekt pozornosti u zemlji koja nema razvijenu strategiju turizma. Prišla mi je i u ruke stavila novčanicu od 500 tugrika i na ruskom rekla da u autobusu primaju točan iznos! To je bio poklon od srca. Jeste li vi ikada nekom strancu poklonili nekoliko kuna za kartu? Znam da jeste jer moje tekstove čitaju ljudi velika srca. Negativno me iznenadio baš taj javni prijevoz koji je definitivno rak-rana glavnoga grada. Iako su taksiji jeftini, udaljenost od nekoliko kilometara može postati prava vječnost (taj osjećaj imam kad se vozim vlakovima Hrvatskih željeznica ili kad šaljem pismo Hrvatskom poštom, nap. aut.), a o voznom parku bolje da ne zborim jer je uglavnom riječ o rabljenim korejskim i japanskim automobilima s volanom na pogrešnoj strani!?Kao i uvijek kada pristignem u novi grad, obiđem znamenitosti. U Vojnom muzeju mi nisu dali fotografirati ako ne platim nekoliko kuna više uz uobičajenu skuplju ulaznicu (5000 MNT) jer sam stranac. Svidio mi se socrealistički spomenik mongolsko-ruskog prijateljstva Zaisan, ali i glavni trg Sükhbaatar na kojemu sam nazočio srceparajućim ceremonijama fotografiranja vjenčanja…Čak tri sata mi je trebao da prašnjavim i pretpotopnim autobusom po gorama dođem do velikog kipa Džingis-kana i popnem se na njegova konja! Prave novu cestu pa je autobus doslovno zaobilazio grmove, a tone prašine u kosi još nisam do kraja sanirao. I tu je cijena ulaznice za strance trostruko skuplja (30.000 MNT), a glavni gosti umirovljenici iz Australije koji do iznemoglosti putuju oko svijeta. Poneki razigraniji pokraj spomenika plate jahanje na neosedlanoj devi, ali se teško drže za grbu pa ubrzo od straha i drugih razloga, na radost deve i domaćina – odustanu. Spomenik Džingis-kanu najveći je spomenik s prikazom jahača konja i kao takav ušao je u Guinnessovu knjigu rekorda, glavna je atrakcija u državi visoka 40 metara, a otvorena 2008. Šokirao sam se kada sam vidio da je sve okolo spomenika u raspadu pa se toplo nadam da će od moje triput skuplje ulaznice kupiti cement!Ako želite u slatku Mongoliju, idealno vrijeme je od svibnja do rujna. A onda nastupa teška zima i tako uobičajenih -35 Celzijevih stupnjava. Nego, da popijem ja tu šalicu kobiljeg mlijeka do kraja pa se možda, poput nekih i - proljepšam!