Volim interkontinentalne letove, posebice ako se leti iz zime u ljeto. Žega i za tijelo šokantnih plus 30 stupnjeva – potpuno su mi godili, iako mi je vremenski sat u tijelu govorio da je vrijeme za spavanje. Ma kakvo spavanje, ta tek sam stigao. Preporučljivo je odspavati nekoliko sati nakon dugačkog leta (a moji su trajali – 24 sata, nap. a), a ako možete – i u zrakoplovu.

Regulacija svjetlosti u novim avionima – pravo je svjetsko čudo jer doista pomaže da sutradan iz zgrade aerodroma iziđemo svježi. Jedino nam ne pomaže alkohol koji popijemo usputno pa sam imao podočnjake kao da sam odjednom pregledao sve nastavke Dinastije. Đavo čovjeka iskušava na razne načine, učio sam na vjeronauku. Možda je to baš bilo to, nikada neću doznati, a nije mi bilo lako, priznajem. A i vjerojatno ste zaključili da je red letenja na daleke destinacije tako tempiran kako bi se često doletjelo u jutarnjim satima i pomoglo tijelu da se revitalizirate i što prije naviknete na novo vrijeme!


Novozelandski glavni grad Wellington dočekao me kao kralja. Sve je bilo kako sam očekivao, a odmah pokraj zračne luke, zamislite, nalazi se jedna od najboljih gradskih plaža. Dok sam sa zimskom jaknom u rukama tražio autobus koji će me za 12 njihovih dolara dovesti do hotela u središtu grada, pomislio sam kako bi bilo dobro – malo se rashladiti u oceanu. Ali nisam! Na sebi sam imao i majicu kratkih rukava bez koje bih vjerojatno lipsao. Svakako se prije leta raspitajte o vremenu na krajnjoj destinaciji i prilagodite odjeću. Najlakše je u ruksak spremiti nepotrebnu odjeću, posebno ako putovanja traju duže od 15 sati leta. Još sam na aerodromima pogledao vijesti u kojima zabrinuti novinari govore o velikoj zimi u Europi i Sjevernoj Americi. Jednom sam iz Moskve u Zagreb došao u bundi i s ruskom krznenom kapom ušankom na glavi. Tada sam još bio golobradi putnik i nisam poznavao sve tajne putovanja. Sjećam se kako su me tada gledali još na starom zagrebačkom terminalu na Plesu, ali sam preživio. Ali, krenimo redom.
Prilično su paranoični Amerikanci ili djelatnici njihovih sigurnosnih službi ili agencija, tko će ga znati, kada posebno intervjuiraju putnike prije njihova leta u SAD. Tako su i mene dvaput ispitivali na prvom letu prema Novom Zelandu na pariškom CDG-u. Svakako se pripremite za taj razgovor, iako su pitanja bjelosvjetska, samo traže kiks. Ako je vaš put preko SAD-u samo usputni i produžujete putovanjem do npr. Meksika – na prvom aerodromu ulaska u SAD morate pokupiti svoju prtljagu i opet je predati. I naravno, viza vam treba – jer u Americi nema slobodne zone kao u Europi, a u kojoj možete boraviti bez vize. Obratite pozornost i na hranu, pa i voće, jer biste se mogli loše provesti kad vas detaljno pregleda carina ili onjuši gladni pas Fido! Kazne su drakonske, pa se držite pravila. Ista je procedura i kada ulazite na Novi Zeland. Pronalazak jedne voćke u prtljazi stajat će vas 400 AUD (oko 1600 kuna), a osobno sam svjedočio situaciji kada je pas u koferu jedne Šveđanke onjušio neku hranu, pa je poslana na blagajnu kako bi platila kaznu. A ako se pitate zašto to, boje se Novozelanđani da im se u ionako izoliranu državu ne uvuče neka kobna zaraza, i to čine s punim pravom.

Wellington i Auckland prave su bajke s velikim i povoljnim rasprodajama i izuzetno ljubaznim ljudima. Ljudi su ovdje sve, snaga i pokretač. Sve ono što kod nas nisu, pa odlaze trbuhom za kruhom. Uopće se ne čudim svim tim narodima iz cijelog svijeta koji ovdje rade u velikom miru, ali sam isto tako siguran da je Zeland bliže, da bi se puno naših ljudi tu vječno zbog posla nastanilo. A posla ima, samo da je više školovanog kadra i Novi Zeland još bi više procvjetao, iako i sada njegovi stanovnici imaju višestruko veći standard i kupovnu moć. I bilo bi lijepo kad bi aviokarta bila dostupnija, ali, brate, daleko je, što jest, jest.
Hrvatski državljani u tu državu mogu bez vize, a procedura je izuzetno sofisticirana i boravak u zemlji moguć je u roku do tri mjeseca. Ta, Hrvatsku svi znaju, nogomet je učinio svoje.
I na kraju krajeva, nije lako organizirati takvo interkontinentalno putovanje, ali se ono mukotrpno priprema korak po korak. Rezerviraju se hoteli, restorani, rent-a-car, hosteli…, a te stvari nisu nimalo lagane ni jeftine.
A iako ljudi pokatkad pomisle da je putnicima lako, to uopće nije točno. Ljepotu putovanja nije moguće opisati, ona ostaje u srcu. Vječno ugravirana, a sve se teške stvari zaborave kad stignemo u zemlju ili grad svojih snova. Neprocjenjivo!