Iako je siječanj mjesec u kojem se isplati putovati, desetak dana ipak ću stati na loptu. Tijelu i duši treba malo odmora da bi kasnije opet bilo spremno za nova putovanja, nove letove i države.

Svake godine u ovo doba ožive vinogradi - čuje se pjesma i svirka iz tih oaza hedonizma, poteku kapljice vina, čvorci zapjevaju, kao žrtva padne koje janje, prase, a kod bogatijih domaćina i vol. O trsove se vješaju kobasice, krvavice, švargli i kuleni, a lokalni župnici ih umiljato blagosiljaju isto onako kako u poznatoj pjesmi Tadijanovićeva baka blagosilja žita. Ljepota je to, dive se svi stranci kada dođu kod nas u Slavoniju i uvijek nakon koje ljute zavape da živimo odlično i sjajno, zdravih obraščića od šunke i slanine i puni spokoja u tom raju na zemlji. Točno, mi poštujemo tradiciju i običaje i zato svi vole doći kod nas, nikada od nas ne odu gladni i žedni, a spakiramo im i popudbinu da se nađe onako kad ogladne na putu. Da, takvi smo mi.


I još smo takvi da često ne cijenimo svoje. Mnogi bolje od svojeg kraja poznaju Tajland ili Španjolsku, Češku ili Njemačku. Od davnina nas nekako uče da drugi imaju ljepše i bolje od nas pa stoga učeničke ekskurzije i maturalci često završavaju u dalekim zemljama do kojih od učenja napaćeni maturanti autobusima putuju i nekoliko dana. Ti isti mladi ljudi u školama nisu naviknuti da prvo treba upoznati rodni kraj (daj Bože da mi se sve to samo čini nap.a.), pa tek onda druge zemlje i krajeve. Za početak zavičaj, a onda sve dalje i dalje do upoznavanja čitave Hrvatske i onda regije, tako bih ja naredio da sam na vlasti! Tuđe hoćemo, svoje ne znamo!
Na prste se daju izbrojiti ljudi koji svoje slobodne vikende provode u obližnjim gradovima. Kada ste čuli da netko iz Osijeka želi svoj vikend provesti u Požegi, ili u Vinkovcima, rezervirati smještaj i jesti u lokalnim restoranima? Svi žele dalje, a ne znaju da primjerice baroknu Požegu nazivaju slavonskom Atenom. Da, da, besparica je kriva, žalit će se mnogi, ali mislim da to nije prava isprika. Osim što nemamo naviku putovanja, nemamo ni naviku odlaska u restorane, iako se i to polako mijenja, bar u Baranji. Pa se onda i ne treba čuditi kada su cijene u restoranima astronomske i kada za butelju vina u njima plaćate više od 150 kuna, umjesto šezdeset ili sedamdeset. Mnogo je nelogičnosti kod nas, ali možda će se i to jednom promijeniti.
Za početak se okrenite oko sebe i odlučite kamo ćete ovaj vikend. Slavonija i Baranja, ali i svaka hrvatska regija, obiluje lokalnim događanjima i gastronomskim plandovanjima pod okriljem turističkih zajednica. Fišijade, kestenijade, kulenijade i ostale ‘jade‘ - o tome vam pričam. Ne treba vam mnogo novca, samo malo dobre volje, nešto benzina i račun na booking.comu gdje se soba za dvoje u slavonskim gradićima može rezervirati i za stotinjak kuna s doručkom. Ne vjerujete? Provjerite! Pa neka romantika krene…

Nedavno sam ushićen nazočio proslavi Vincelova u organizaciji vinskog diva Kutjeva d.d. Nije mi namjera ništa reklamirati nego iznijeti činjenice kako već godinama isti div s neopisivom lakoćom postojanja organizira takve manifestacije kako bi zahvalio svojim poslovnim partnerima, ali i novinarima koji ih prate. Hedonizam na najjače, rekao bih, jer me dočekao širok dijapazon slavonskih specijaliteta, od pitoresknog pečenja kobasica na ražnju i iskonskog oblizivanja nakon guštanja u polovini pečenog slavonskog slatkog šarana dok se vino toči i toči. I o tome vam pričam. Dovoljno se okrenuti i pronaći neku manifestaciju u kojoj treba uživati. Gotovo svaki se božji dan u našoj regiji nešto događa. I taman kad sam pomislio da će mi to biti jedino Vincelovo ovo godine, jer me nova putovanja već čekaju, a koferi mi spremni namiguju – stigao je poziv PP Orahovica. A kako da propustim poziv višegodišnjih prijatelja? Nikako, često je u životu teško reći ne! I opet slavonske delikatese uz obilje vrhunskih orahovačkih vina i meni omiljenog zelenog silvanca „Jezerac“ koji se proizvodi u ograničenim količinama.
Da bi više cijenili tuđe krajeve, moramo upoznati svoj zavičaj. I sva njegova vina, svu hranu, povijest i manifestacije. A onda pinklec na rame i možda put kraljevine Tajland i do rimske Fontane di Trevi. Pisao bih još, ali me zovu iz vinograda.
Pa putujmo - pa putujte!