Lijepo je prisjetiti se starih vremena. Tako, ako prođete trgovinom i slučajno pomislite na glad – naiđete na retropakiranje sira Zdenka. Kvaliteta je ista, pakiranje je starinsko, baš kao i keksa Domaćica ili možda deterdženta koji se svojedobno prodavao i u platnenoj vrećici!?

I sami znate da je kod mnogih proizvoda starinsko i pakiranje i kvaliteta, ali to je priča za drugu rubriku. Primjera je puno, znaju proizvođači i trgovci što pali mušterije i što ih vraća u sretno djetinjstvo. I ne samo proizvođači nego i bankari te avionske i željezničke kompanije. Prije nekoliko godina u Austriji i Italiji pojavila se retro Diners kartica, a Austrian Airlines je 31. ožujka 2018. svojim putnicima na letu OS453 iz Beča za London priredio pravi spektakl. Šezdeset godina postojanja proslavili su u retrostilu, s retrologom na monitorima, vazama punim cvijeća na šalterima i s nasmiješenim djelatnicama odjevenima u crvene uniforme s dobro poznatom kapicom iste boje. Neki su se putnici razveselili pošti jer im je kompanija baš tako poslala tradicionalne avionske karte. U zrakoplovima se servirao retropjenušac, Da, da, nekada se letjelo sa stilom i to si zadovoljstvo nije mogla priuštiti svaka šuša, nego samo bogataši i poslovni ljudi. Nije bilo karata za jedan euro, ni Wizza, ni Ryana, ni EasyJeta, samo Austrian, Lufthansa, British Airways…


Lijepo je što danas svi mogu putovati i što se već za samo nekoliko kuna može letjeti u simpatične gradove. Ako bih birao udobnost, mislim da je pravi smisao te riječi u prošlosti ipak više dolazio do izražaja. Danas se npr. vozimo u udobnim i novim vagonima HŽ-a s tako tvrdim sjedalima da nakon petosatne vožnje od Zagreba do Osijeka na blagajni kolodvora dobijete i uputnicu za kirurga ili rehabilitaciju u Bizovačkim toplicama. Šljivim ja takvu udobnost. Mislim da je komfor u današnje doba izgubio svoje značenje jer je svima dostupan, a što je svima dostupno – uglavnom nije dobro. O komforu i retru posve sam slučajno počeo razmišljati prije nekoliko dana. Već sam se tradicionalnim načinom prijevoza vraćao iz Budimpešte do Pečuha. Ako me dugo čitate, znate da volim vlak. Mađari trenutno popravljaju prugu na tom pravcu i putnicima zadaju velike glavobolje presjedanjem u autobuse. Kako bi im ublažili boli, snizili su cijenu karte pa se sada tim smjerom može putovati i za stotinjak kuna. Bez obzira na nisku cijenu, vlak je bio poluprazan, za razliku od nekada, kada bude rasprodan do zadnjeg mjesta. A kakva će tek situacija biti kada tu za koji mjesec protutnje brzi InterCity vlakovi? Ludilo, brale, rekli bismo! S druge strane granice, one crne, rekli bismo, ništa novo! Naše željeznice već mjesecima popravljaju prugu od Koprivnice do Zagreba, a još praktički ne znamo kada će ona biti otvorena i ni kojom će brzinom vlakovi voziti. Cijena karata ostala je ista, dakle putnici kao uvijek nisu bitni. U Hrvatskoj oni nikada nisu bitni, samo je bitno da plaćaju karte, bilo one mjesečne i povratne bilo u jednom smjeru!


Ali da se vratimo mađarskim željeznicama, jer o onim hrvatskima mogu napisati elegiju. Putujući tako od Budimpešte do bliskog Pečuha, uživao sam u blagodatima drvenog retrovagona prvog razreda prave udobnosti. Takvih vagona MAV (kratica Mađarskih željeznica) ima nekoliko i obično se koriste za turistička putovanja po Mađarskoj, Poljskoj, Slovačkoj i Češkoj. Tako su npr. 15. srpnja organizirali petodnevno putovanje od Budimpešte do Žešuva i Krakova u Poljskoj (koštalo je 3000 kuna), a već 4. listopada novo je putovanje vlakom u Linz i u Cesky Krumlov za 2000 kuna. Ako osjećate nostalgiju, proguglajte internetom i možda se i vi nađete u tom vlaku. Sjedalo mog vagona bilo je mekano kao duša, mogao sam ga spustiti do razine kreveta, sve je bilo čisto i mirisno pa i toalet, rak-rana mnogih željeznica. Ne trebam govoriti da mi je vožnja u tom vagonu bila čisti užitak. Retroputovanja organiziraju i željeznice drugih susjednih država. Popularna je Šarganska osmica u Srbiji, pruga koja je bila žila kucavica i veza Europe s Jadranskim morem. Od Beograda do Dubrovnika i Zelenike, uskotračnom prugom od 760 mm, od 1925. do 1974. kroz tunele, preko mostova i preko planinskih usjeka prometovao je vlak Ćiro ostavljajući za sobom miris dima parne lokomotive…. Ta i mi smo imali Gutmannovu željeznicu, ali nikome ne pada na pamet da oživi bar dio pruge i od toga napravi pravi retrospektakl i prekrasnu turističku priču. Onda bismo mogli oživiti prugu od Našica preko Londžice do Čaglina.