Puno se puta u životu izgubimo pa nađemo! U nekim zemljama ne pomažu ni papirnate karte, ni GPS, pa ni Google Maps. Jednostavno, zbunite se i izaberete loš put, a da nema susretljivih domaćina, izgubili bismo puno važnog vremena u potrazi za pravom adresom. Neki su narodi manje ljubazni, a neki više. Svojedobno sam bio u Pekingu. Sjećam se da sam uvijek u novčaniku imao kineskim pismom ispisanu adresu u slučaju da zalutam u bespućima velegrada. A dogodilo se. Kinezi su mi često objašnjavali i rukama i nogama, a kada jednostavno nije išlo, zaustavio sam taksi, pokazao adresu i to je bilo to. Prije nekoliko sam tjedana u ukrajinskom Kijevu doživio nešto lijepo. U potrazi za muzejima i restoranima, iako znam ukrajinski, stajao sam na adresi na kojoj bi trebalo biti nešto, ali uvijek postoji “ali”.

Tako zbunjena pogleda tražio sam informaciju na mobitelu. Pokraj mene se u nekoliko minuta zaustavilo nekoliko ljudi ponudivši mi svoju pomoć, pa sam se zahvaljujući ljubaznim Kijevljanima izuzetno brzo sladio ukrajinskim specijalitetima. Vjerujem da su i stotine naših nogometnih navijača doživjele slične situacije, jer su Ukrajinci izuzetno ljubazan narod. Da se, recimo, izgubim u Havani, odmah bi se pokraj mene našao siromašni student – nudeći mi jeftino razgledanje grada ili razgledanje Fidelove kuće uz navlakušu sa skupim koktelima i cijenama za strance, koji su prema kubanskom općem mišljenju – svi milijunaši pa im treba odrati kožu. Bilo kako bilo, stranci sve zemlje naše regije sve više hvale jer napreduju i jer su u svakom trenutku spremne pomoći. Unatoč tome, postoje neke sitnice koje naše goste izuzetno iritiraju, a koje se mogu uz malo truda ispraviti.

Čude se našim srednjovjekovnim stavovima i prevelikom konzervativizmu. Kada bismo elaborirali spomenutu činjenicu, strance bi još više začudilo da se tom konzervativizmu čude i mnogi državljani Hrvatske, koji su navikli na njega. Iako kreditne kartice nemaju izravne veze s ljubaznošću, imaju s gostoprimstvom. Prošli sam vikend proveo u Budimpešti i nisam u džepu imao ni jednu forintu. Mjenjačnica mi nije trebala jer sam baš sve mogao platiti karticom. U Hrvatskoj bi takav scenarij bio scena iz filma iz budućnosti, ali sve se više radi i na širenju kartične mreže. Stranac se ne osjeća dobrodošlim kada iz restorana, jer ne primaju karticu zbog “kvara uređaja” i jer gazde restorana, izbjegavajući porez, vole keš, mora ići tražiti najbliži bankomat, koji je često u kvaru ili je prazan (posebno vikendima).

Kako da se stranac osjeća dobrodošlim kada ih poneki hrvatski ugostitelji šišaju kao ovce naplaćujući im više jer su stranci, a rent-a-car agencije u račun uključe nepostojeće troškove?! Bezbroj je primjera na kojima možemo pokazati koliko smo kao narod plemeniti. Zašto nam je, na primjer, toliko teško reći hvala? Sa šaltera pošta i drugih izmišljenih šaltera mrkim nas pogledima dočekuju ratoborne šalteruše i šalteraši, koji nezadovoljni svojim životom negativnu energiju prenose i na turiste, putnike i na sve nas.

Gdje je nestala reklama s državne televizije u kojoj smo reklamirali osmijeh? Njega nikada dovoljno, jer gostu treba u svakom trenutku pokazati da je dobrodošao. Na ulici, u vlaku ili ispred nekog spomenika. U tome je tajna turizma. Možemo se mi hvaliti najboljom turističkom sezonom do sada, ali moramo i mijenjati svoje ponašanje i stavove, koji su još uvijek iz vremena Kamenka, Vilme i Kremenka. Zato već danas promijenite svijet. Ako na ulici uočite stranca kako se baš ne snalazi s adresom hotela ili s tramvajem, upitajte ga možete li pomoći. Za to ne morate znati strani jezik, svatko će vas razumjeti. Odmah će i vama dan biti ljepši, jer ste učinili dobro djelo. A Hrvatsku neće svi pamtiti samo po moru nego i kao zemlju ljubaznih ljudi. Potrudimo se. I hvala!