Slovački premijer Robert Fico, nedavno je izjavio kako će njegova zemlja primiti samo sirijske kršćane kao izbjeglice u svoju zemlju, potom je dodao i još jednu izjavu koja je neopaženo prošla u medijima.

Naime, Fico je kazao kako bi trebalo prestati s destabilizacijom Sirije te da odgovornost za sadašnje stanje te za stanje s valovima izbjeglica iz ove zemlje trebaju preuzeti oni koji su zakuhali sirijski konflikt. Izjava slovačkog premijera, ma koliko diplomatski netaktična bila, pogađa u samu srž izbjegličke krize i općenito sirijskog konflikta. Prevedeno, je li netko pitao Slovačku, Mađarsku, Češku, Austriju ili Hrvatsku kako se postaviti prema krizi u Siriji? U najboljem slučaju naređeno im je da dostave toliko i toliko oružja “umjerenim” pobunjenicima, kao što je to, prema pisanju medija prije godine dana, učinila i vlada Zorana Milanovića. Danas bi bez pogovora europske zemlje trebale prihvatiti kvote izbjeglica koje određuju upravo oni koji su i zapalili sirijski kotao. Kada su se usprotivili zahtjevu o mogućem prihvatu desetaka tisuća izbjeglica druge kulture, ili kao u slovačkom slučaju, postave kriterije prijema, automatski se proglašavaju fašistima, netolerantnim i neosjetljivim.

Vratimo li se samo malo u prošlost vidjet ćemo kako su Europa, SAD, zaljevske monarhije i Turska prouzročile najveću izbjegličku krizu još od vremena Drugog svjetskog rata na tlu Europe. Sve je krenulo kao dio tzv. Arapskog proljeća, odnosno vala demokratskih promjena u arapskim zemljama, koji se iz Tunisa proširio na Egipat, Libiju, a u konačnici i na Siriju. Ovom potonjom vladala je, i još uvijek vlada, dinastija Assad. Na čelu Sirije u proljeće 2011. nalazio se Bashar al-Assad, liječnik koji je nerado na čelu države naslijedio autoritarnog oca Hafeza, koji je godinama čvrstom rukom vladao Sirijom. Nedvojbeno je kako je Sirija sve do dolaska Bashara al-Assada na čelo države, pa čak i u većem dijelu njegove dosadašnje vladavine, bila diktatura. Međutim, na složeni religijski i etnički mozaik, kakva je Sirija, te u okruženju u kojem se nalazi, teško je primijeniti standarde zapadne demokracije i sustav kakav je poznat Zapadu. Ipak, od dolaska na vlast Assad pokušava Siriju otvoriti svijetu. Radi velike reforme u obrazovnom i zdravstvenom sustavu, radi se na velikim infrastrukturnim projektima, građevinski i naftni sektor doživljavaju procvat. Stidljivo popušta i državna kontrola u medijima, a Assad čak daje izjave o mogućnosti ukidanja izvanrednog stanja u zemlji koje je bilo na snazi još od rata s Izraelom 1967. Nagoviješta se mogućnost obnove višestranačja i održavanje parlamentarnih izbora. U takvim okolnostima Sirija dočekuje Arapsko proljeće ili sirijsku varijantu istog. Nespretan i nerazuman odgovor Assadove vlade na prosvjede u glavnom gradu rezultirao je pobunom širih razmjera koja je u početku čak prijetila da se razvije u sektaški sukob između sunita i vladajućih alavita, koji pripadaju šijitskoj interpretaciji islama. Dinastija Assad te njihova stranka Bat, godinama su trn u oku zaljevskim (sunitskim) monarhijama. No, osim netrpeljivosti između lidera i dinastija na Bliskom istoku jedan je potez sirijskih vlasti uvelike zaslužan za stanje u kojem se danas nalazi Sirija. Naime, Sirija je odbila prijedlog Katra da se preko njenog teritorija gradi plinovod koji bi ovu zaljevsku monarhiju povezivao s Europom. Umjesto toga, s Iranom i Irakom potpisan je ugovor o gradnji plinovoda kojemu je krajnje odredište energentima gladna Europa. Uzmemo li u obzir kako je upravo Katar bio logističar svih “promjena” vezanih uz Arapsko proljeće u arapskom svijetu, ne treba mnogo razmišljati kako bi locirali i glavnog logističara sirijskih “promjena”. Kada interesima Katra pridodamo i interese Turske, koja je bacila oko na bogata sirijska nalazišta energenata, i njihovu nervozu čim se spomene Kurdsko pitanje unutar Turske, ili na njenim granicama, te potom vječiti regionalni rivalitet između Saudijske Arabije i Irana i njihove asimetrične ratove diljem Bliskog istoka te pored toga globalne interese SAD-a, Rusije, Francuske i Velike Britanije - kao konačni rezultat dobijemo razrušenu zemlju iz koje je izbjeglo više od četiri milijuna ljudi koji danas jedini spas vide u Europi.

Već u prvim mjesecima rata tzv. umjerena opozicija u Siriji gubi primat među pobunjeničkim snagama i ustupa mjesto al Nusra Frontu i drugim džihadističkim skupinama, što svoj vrhunac doživljava pojavom ISIL-a. Unatoč upozorenjima stručnjaka kako je umjerena opozicija u Siriji nestala te kako zapadna humanitarna i vojna pomoć završava u rukama Al Kaide i ISIL-a, dostava i opremanje “umjerenih” nije prestajalo, jer ipak je krajnji cilj bio rušenje zloglasnog - Assada!

I Hrvatska, odnosno vlada Zorana Milanovića, ima svoj dio krivnje za stanje u kojem se danas nalazi Sirija. Fotografije pripadnika al Nusra Fronta s hrvatskim ručnim raketnim bacačima RBG-6, bacačima M 79 i RPG 22 te s bestrzajnim topovima M 60, obišle su svijet. Od studenoga 2011. do veljače 2012. prema pisanju medija iz zagrebačke zračne luke put Jordana i Turske poletjelo je čak 75 zrakoplova s hrvatskim naoružanjem za “umjerene” pobunjenike. Fotografije jordanskog Iljušina 76 MF na Plesu nakrcanog hrvatskom vojnom opremom također su svojedobno obišle svijet. Prema nekim podacima čak 3000 tona opreme i naoružanja s hrvatskih vojnih viškova završilo je u rukama džihadista u Siriji.

Kad se to sve zna, može li onda Hrvatska mirno gledati na valove izbjeglica koji prijete njenim granicama i koliko ih je put Europe upućeno između ostalog i zahvaljujući nekim sumnjivom potezima Vlade RH kad je u pitanju naoružvanje džihadista u Siriji?