U vrijeme dok jugoistočnu Europu zapljuskuju valovi migranata s Bliskog istoka, gotovo je neprimjetno prošla vijest kako su vlade Srbije i Kosova u Bruxellesu potpisale sporazum kojim je uspostavljena Zajednica srpskih općina na Kosovu.

Srbija je ovim sporazumom praktički dobila državu u državi na Kosovu. Iako je u službenim priopćenjima naglasak stavljen na rješavanje pitanja iz područja energetike, telekomunikacija i prometa, iz sporazuma se da iščitati kako je ovim aktom praktički izvršeno razgraničenje zona utjecaja na Kosovu. Podrobnije analizirajući objavljene točke iz sporazuma da se uočiti kako je Zajednica srpskih općina (ZSO) na Kosovu dobila ovlasti iz zdravstva, školstva, urbanizma, ruralnog razvoja i gospodarstva. Ono što je posebno indikativno ZSO će se financirati iz budžeta Republike Srbije. Kako prenose srbijanski mediji “ZSO će zastupati interese svih srpskih općina i srpskog stanovništva Kosova i Metohije, ne samo na Kosovu, nego i u inostranstvu. ZSO će imati i Skupštinu koja će donijeti Statut, usvojiti sve njegove izmene i donositi sve nužne administrativne odluke. ZSO će imati predsjednika koji će predstavljati ZSO ne samo pred pokrajinskim institucijama nego i u inostranstvu”.

Također, gospodarski aspekt sporazuma praktički veže sjever Kosova uz Srbiju pa tako saznajemo kako će Kosovo priznati Telekom Srbije na svom teritoriju, a Elektrodistribucija Srbije imat će svoju tvrtku kćer na Kosovu koja će biti distributer i trgovac električnom energijom. Ne treba biti posebno upućen kako bi se već iz nekoliko odredbi sporazuma vidjelo kako je Srbija na Kosovu dobila gotovo isto što je uspjela isposlovati i za Republiku Srpsku u BiH - državu u državi. No, nigdje u objavljenim izvješćima se ne spominje kako će Republika Srbija nakon parafiranja ovakvog sporazuma i službeno priznati Republiku Kosovo i tim činom otvoriti vrata za članstvo Kosova u UN-u i drugim međunarodnim organizacijama. Štoviše, na snazi je još uvijek deklaracija Skupštine Srbije kojom se Kosovo i Metohija izričito navode kao sastavni i neotuđivi dijelovi Republike Srbije. Određen broj analitičara već sada navodi kako je Srbija postizanjem ovakvog statusa za svoje općine na Kosovu na dobrom tragu da ispuni odredbe iz famoznog Drugog memoranduma SANU-a. Jedna od točaka Memoranduma, čije postojanje nikada nije službeno potvrđeno kao ni postojanje prvog memoranduma, je inzistiranje na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu. Navedena konstitutivnost treba dovesti do stvaranja Zajednice srpskih općina što je nedavno zamalo i prošlu u Hrvatskom saboru. Prema planu srbijanskih intelektualaca Zajednice općina, koje bi se osnovale u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu, uz već definiranu Republiku Srpsku u drugoj fazi, stupanjem Srbije i ostalih susjednih država u punopravno članstvo EU, tješnje bi se vezale uz “maticu Srbiju”. Jasno je kako je navedeni plan ostvarenje plana Velike Srbije na mala vrata. No, planove velikosrpskih raspoloženih akademskih krugova u Srbiji mogla bi pokvariti demografija. Naime, prema popisu stanovništva provedenom na Kosovu 2011., u ovoj mladoj republici živjelo je manje od dva milijuna stanovnika, od toga je čak 92 posto bilo Albanaca, a tek 1, 47 posto Srba. Doduše, popis nije proveden u većinski srpskim općinama Leposavić, Zubin Potok i Sjeverna Mitrovica, ali procjene govore kako bi ukupni broj Srba na Kosovu u najboljem slučaju mogao biti približno 70 tisuća. Nasuprot 70 tisuća kosovskih Srba, broj Albanaca na Kosovu dosegnuo je gotovo 1.800.000. Srbi su možda dobili zemlju na Kosovu, ali tu zemlju danas nema tko baštiniti. Za razliku od Republike Srpske koja pored teritorija ima i stanovništvo od 1,3 milijuna stanovnika, ZSO na Kosovu možda izgleda kao kompaktan teritorij, ali stara narodna poslovica kaže kako je zemlja vlasništvo onoga tko na njoj živi, a Srbi su na Kosovu odavno zanemariv demografski pokazatelj.

Sporazum iz Bruxella posljedica je pritiska Europske unije, prije svega Njemačke, na službeni Beograd i Prištinu. Njemačka je u nekoliko navrata jasno poručila Srbiji kako na članstvo u EU može zaboraviti sve dok ne normalizira odnose s Kosovom. Zbog unutrašnjih političkih prilika u Srbiji, ali i srbijanskog balansiranja između Rusije i Zapada, očito je kako Srbiji ovim sporazumom nije nametnuta obveza službenog priznavanja Republike Kosovo. Bruxelles na jugoistoku Europe nastavlja tradiciju kreiranja polovičnih rješenja koja prvom prilikom ponovno mogu prerasti u prvorazredne međunacionalne i međudržavne krize. Čarobno rješenje za cijeli dio kontinenta očito je članstvo u Europskoj uniji, međutim, i tom cilju pojedine države, poput Srbije, pristupaju s rezervnim planovima za budućnost.