Veliki valovi migranata koji zapljuskuju Europu posljednjih godina, a posebno ove, kreću se u nekoliko uhodanih smjerova. Jedan je preko Sredozemnog mora na potezu od Libije prema Siciliji.

Nažalost, brojni migranti platili su glavom pokušaj prelaska Sredozemlja u improviziranim i prenatrpanim brodicama, a sve kako bi pobjegli od rata i neimaštine u neku, prema njima, bolju europsku budućnost. Drugi smjer priljeva migranata u Europsku uniju je od Turske, preko Grčke, Makedonije, Srbije i Mađarske te potom do Zapadne Europe. Mađarska je samo ove godine primila 50 tisuća izbjeglica koji su se jugoistočnom rutom probili do njezinih granica. No mađarski premijer Viktor Orban odlučio je da je s priljevom migranata u Mađarsku gotovo. Uzduž granice sa Srbijom podiže stotine kilometara dug i četiri metra visok zid od bodljikave žice i prepreka kako bi i fizički zatvorio jugoistočnu granicu. Hoće li priljev migranata u Europu završiti s podizanjem mađarskog zida? Neće, samo će preusmjeriti rijeke emigranta s jedne granice na drugu.

I dok morsko prostranstvo Sredozemlja države Europske unije pokušavaju osigurati misijom Triton, odnosno svojevrsnom pomorskom blokadom Libije, jugoistočna Europa ostaje izazov Bruxellesu, ali i svim državama koje graniče s tom europskom vakuum-regijom. Turska je prva na udaru izbjeglica iz Sirije, Iraka, Irana i Afganistana, a do sada je samo iz Sirije utočište u Turskoj pronašlo gotovo dva milijuna izbjeglica. Jasno je kako Turska vlastitim snagama ne može riješiti taj egzodus na svojim granicama. Nakon Turske tokovi migranata, u potrazi za boljim životom, kreću se prema prvoj članici EU - Grčkoj. Teška ekonomska kriza koja potresa Grčku uvjetuje da Grčka teško može apsorbirati velik broj migranata, ali niti ih kvalitetno zbrinuti u prihvatilišta ili zaštititi granice od ilegalnih ulazaka i izlazaka iz zemlje.

Nakon Grčke sljedeća postaja na putu migranata je Makedonija. Siromašna balkanska zemlja ograničenih resursa za prijam izbjeglica, ali i nadzor granice, kao što je slučaj i s idućom postajom - Srbijom. Nakon što Mađarska podigne svoj famozni bodljikavi zid, tokovi migranata će se iz Srbije preusmjeriti na Bosnu i Hercegovinu, a potom na prvu sljedeću članicu Eurpske unije - Hrvatsku. Taj problem posebno će doći do izražaja ako sljedećih godina Hrvatska uđe u Schengenski prostor. Hrvatska bi već sada trebala razmišljati o većim prihvatnim mjestima za desetke tisuća migranata, koliko bi ih godišnje moglo biti na njezinim granicama. No Bruxelles bi konačno trebao realno sagledati stanje na svojim jugoistočnim granicama i realno prosuditi da je jugoistočna granica, odnosno prostor jugoistoka Europe, meki trbuh EU. Pritom se ne misli samo na ogroman priljev migranata tom rutom prema EU nego i na trgovinu drogom tom tzv. balkanskom rutom, ali i na energetske i prometne pravce koji se planiraju na potezu Solun - Vradar - Morava - Dunav, neovisno o stavovima Europske unije. Politički nesređen prostor jugoistočne Europe, ostavljen u vakuumu između Istoka i Zapada, prostor koji još uvijek nije prošao kroz pravu tranziciju, bilo političku bilo ekonomsku, ostaje bolna tema za Europsku uniju.

S geostrateškog stajališta taj prostor zadire u samo srce Europe, u Panonsku nizinu, a proteže se od Egejskog mora pa čak i dalje uzmemo li Tursku kao dio europske priče. Zbog toga bi fokus europske diplomacije i općenito politike u budućnosti trebao biti na ovom dijelu Europe, koji, zajedno s Ukrajinom, može biti izvor brojnih problema za Europsku uniju.