Grčka tragedija, poznatija i kao dužničko ropstvo, približila se ovih dana svom završnom činu. A u tom činu mogao bi nastradati ne samo glavni lik već i milijuni statista koji su godinama nijemo promatrali financijske eksperimente na vlastitoj koži.

Kada je zatražila pomoć Europske komisije, zbog nemogućnosti vraćanja kredita, Grčka je 2010. imala dug od 310 milijardi eura. Potom je uslijedio paket pomoći famozne “trojke”, koju čine Svjetska banka, MMF i Europska komisija. Međutim, pomoć je stigla uglavnom do grčkih banaka, koje su u vlasništvu europskih banaka. Na kraju, nakon paketa pomoći, Grčka duguje 320 milijardi umjesto prijašnjih 310. Proizišlo je kako je “trojka” deklarativno spašavala Grčku, a zapravo je iz gliba vadila banke čije su centrale u razvijenim europskim zemljama. Sve se na kraju prelomilo preko leđa premorenih građana Grčke. Od početka krize BDP Grčke pao je za čak 25 posto, a nezaposlenost odletjela u nebo, pogotovo kad je riječ o mlađoj populaciji.

Je li uopće moguć otpis grčkog duga i pronalaženje izlaza iz zamršenog čvora vjerovnici-dužnici-eurozona? Sve do trenutka kada se u cijelu priču oko grčkog duga uključila “trojka”, dug je bio klasični odnos dužnik-vjerovnik. Međutim, uključivanjem “trojke” i tobožnjim reprogramiranjem duga, na scenu stupa i politika u obliku zaštite interesa velikih državnih banaka poput Deutsche Bank. Jasno je kako njemačka kancelarka prije svega štiti nacionalne interese Njemačke i kako je iluzorno očekivati da će otpisati dug koji Grčka ima prema njezinim bankama. Time bi u vjetar bacila stotine milijardi eura njemačkih poreznih obveznika, ali otvorila začarani krug prema drugim dužnicima. Kada bi Njemačka kojim slučajem i progledala kroz prste Grčkoj, već sutra bi imala desetak drugih zahtjeva iz zemalja koje jedva otplaćuju svoje dugove. To bi stvorilo začarani krug nelikvidnosti u koji bi moglo upasti i njemačko gospodarstvo, a potom i cijelo europsko. S druge pak strane očito je kako Grčka, njezino gospodarstvo i građani, više jednostavno nisu u stanju otplaćivati dugove. Daljnje rezanje i stezanje remena donijelo je samo novu nezaposlenost, nelikvidnost i propast gospodarstva. I ekonomskim laicima je jasno kako se novim rezanjem neće povećati sposobnost Grčke da podmiruje svoje inozemne obveze.

Ima li uopće izlaza iz ovog začaranog kruga? Na Grčkoj se očito lome brojna koplja i rješavanje ili nerješavanje njezinih problema za sobom povlači mnoga druga pitanja. Brojne europske, a pogotovo zemlje tzv. Trećeg svijeta, doslovno grcaju u dugovima pa su pogledi brojnih naroda upereni u Grčku. Je li rješenje u reprogramiranju duga i djelomičnom otpisu potraživanja za koje je očigledno kako će ih biti nemoguće naplatiti? Na ta će pitanja odgovor očito morati dati politika, a ne financijske institucije. Jer kako god bilo, banke će se naplatiti ili od matičnih država i središnjih nacionalnih banaka, Europske središnje banke ili od dužnika. Njima je svejedno, ali nije svejedno svijetu i svjetskom gospodarstvu jer samo jedna pogrešna odluka svijet može gurnuti u provaliju u kojoj nema izlaza iz začaranog kruga nestabilnosti, nelikvidnosti, siromaštva i beznađa. To potom za sobom povlači nemire, a onda je sve upitno. Upitno je sve što su generacije stvarale. Ovo teško može utješiti Grke kojima su banke danas zatvorene, a dnevno na bankomatima mogu podignuti 60 eura. Njima se raspada sve pred očima, a nade nema na vidiku. Mnogi će danas reći kako su sami krivi zato što su neplanski i suludo uzimali kredite. Da, ali dio odgovornosti je i na onima koji su plasirali te kredite, na onima koji su trebali izračunati granicu do koje je netko sposoban vraćati kredite. Kada bi kojim slučajem Grčka država bila fizička osoba, sigurno bi se gledala platna moć i sposobnost vraćanja kredita prilikom odobravanja kreditnog zahtjeva, no u grčkom slučaju kreditnog zaduživanja često je zadnju riječ imala politika. Pa na politici je sada red da pronađe i rješenje u interesu Grčke, Europe i svijeta!