Osjetite li ponekad kako je svijet došao do svoje krajnje granice, kako se napregnuo i još samo nedostaje milimetar kako bi se prelomio i razdvojio na tisuće sitnih komadića koje sutra nitko neće sastaviti.

Profit koji nema kriterije i granice teži samo jednom cilju - još većoj i bržoj zaradi. Živimo u potrošačkom društvu u kojem svi žele sve imati i ne pitaju za cijenu kako bi to i dobili. Nažalost, zaduživanje, minusi na računima, krediti i razni leasingi doveli su ljude diljem svijeta pred zid. Brojne obitelji razorene su zbog ovog svojevrsnog dužničkog ropstva, počinjeno je tisuće suicida, a farmaceutske kompanije trljaju ruke zbog porasta prodaje antidepresiva. U takvim okolnostima, kada je voda ljudima doslovno došla do vrata, rijetki su spremni priznati vlastite pogreške, a jedini krivac traži se u sustavu, odnosno u sprezi bankarskog sektora i državne monetarne vlasti. Projiciranje krivnje na bankarski i monetarni sustav nije bez osnove, državni propisi u velikom broju država Europe išli su na ruku ekstrazaradi banka bez gotovo ikakvog rizika za bankarski sektor, odnosno, sav rizik prebačen je na dužnike.

U takvim uvjetima, kada postoji očigledan problem nepravedne raspodjele odgovornosti za kreditnu krizu, jačaju razni oblici radikalizma u društvu, bilo da se radi o lijevom ili desnom radikalizmu. Dok lijevi pokreti diljem Europe potpuno odbacuju sadašnji društveni ustroj i čak pribjegavaju anarhističkoj viziji društva, desni pokreti spas vide u jačanju centralne državne vlasti i jačoj kontroli države nad raznim društvenim sektorima. Nažalost, ideje i s jedne i druge strane društvenog spektra ne zaustavljaju se samo na gospodarskom i bankarskom sektoru i težnjama za potpunom reformom tog istog sektora. I jedna i druga vizija društva, krajnje lijeva i krajnje desna, potpuno odbacuju sva dosadašnja društvena postignuća, odnosno, one pozitivne tekovine iz kapitalističkog društvenog ustroja. To se prije svega odnosi na postignuća u zakonodavnom okviru, društvenom dijalogu raznih političkih i etničkih skupina, neovisnosti medija i raznih zakonodavnih tijela. Na cijeli navedeni spektar postignuća novijeg društvenog razvoja pala je nepravedna stigma kapitalističke urote kao dijela mehanizama pomoću kojih globalni financijeri drže svijet u pokornosti. Teorije urote, ali i radikalizacija društva, lijeva i desna, padaju na plodno tlo zbog same činjenice da bankarske institucije, prije svega Svjetska banka i MMF, tvrdoglavo brane sadašnje pozicije bankarskog sektora i njihove enormne zarade. Zbog nemogućnosti da ponude nove okvire društvenog dogovora na relaciji banke - dužnici, odnosno novog i pravednijeg okvira raspodjele odgovornosti između banaka i dužnika, u pitanje dolazi cijelo društveno uređenje i sva dobra postignuća jedne epohe društvenog razvoja. Ukratko, krovne institucije kapitalističkog društvenog ustroja nesposobne su, ili barem u ovom trenutku nemaju ideju kako to učiniti, ponuditi novi model razvoja. Zbog navedene inertnosti, bolje reći sebičnosti, u budućnosti možemo očekivati i daljnje društvene napetosti, radikalizaciju i u konačnici sukobe.

Model u kojem banke djeluju kao humanitarne organizacije sasvim sigurno nećemo uskoro gledati. Međutim, i banke i središnje države trebale bi znati kako se čovjeka može izrabljivati do određene granice te kako je iz mrtva tijela nemoguće izvući bilo kakvu vrijednost. Središnja država trebala bi također preuzeti dio odgovornosti u reguliranju tržišta kapitala i prestati se izvlačiti iz problema pod izlikom neovisnosti monetarne vlasti. Ipak se radi o građanima koji od svojih vlada očekuju određen oblik zaštite.

Je li neoliberalni model gospodarstva došao do svog prirodnog kraja? Zbog društvenih potresa i ekonomskih kriza može se kazati kako taj način ekonomskog poimanja svijeta već neko vrijeme ne može odgovoriti na potrebe društva diljem svijeta. Ali to nije najveći problem današnjice. Mnogo veći problem je to što se ne nazire prevladavajući gospodarski model koji bi mogao odgovoriti na sve izazove modernog svijeta, a u takvim okolnostima društvo pribjegava već uhodanim stazama ekstremizma, bilo da se radi o lijevom ili desnom.

Društveni potresi u Grčkoj, Španjolskoj, pa čak i u Italiji, zemljama u kojima nezaposlenost mladih seže do čak 50 posto ukupnog broja mladih, prijete potresima kakve smo već gledali u povijesti. Pitanje je samo imamo li vremena, znanja i volje ponuditi čovječanstvu eru bez ratova, gladi, mraka i pustoši?