Na obalama Sredozemlja odvija se drama bez presedana u novijoj ljudskoj povijesti. Tisuće, desetci tisuća imigranata okončali su i okončavaju život pokušavajući se domoći obala Italije. Tako je more, opjevano u tisućama pjesama i oda, postalo more smrti, očaja i patnje.

Povijest se ponavlja, nekada su u Italiju, u vrijeme Rimskog Carstva, pokušavali ući narodi sa sjevera. Sigurni kako je ta ista Italija, odnosno Europa, carstvo izobilja. Danas iz drugog pravca, s juga, u Europu pokušava ući stotine tisuća imigranata bježeći iz bijede, siromaštva, ratnih stradanja i patnji u, po njima, obećanu Europu.

Kako reagira Europa? Ulaže milijune eura u nadzor plovnih putova u Sredozemlju, obalnu stražu, patrolne brodove i avione, također, ulažu se i silna sredstva u kampove za prihvat imigranata. Međutim, o ključnoj stvari, razlozima migracija, nitko ne govori ni riječi. Europa se uljuljala u svojoj samodostatnosti, brine se o svojim standardima i procedurama. Istodobno, malo se brine o tome što se događa u Africi, Aziji i drugim svjetskim žarištima. Ulogu svjetskog regulatora, policajca, preuzeo je na sebe SAD, dok Europa uglavnom sudjeluje na donatorskim večerama za svjetska krizna žarišta i prešutno pruža potporu politici koja je dovela do masovnog egzodusa izbjeglica na njenim granicama. Kako opisati ono što se događa od Bliskog istoka do supsaharske Afrike? Prije svega kao jednu propalu politiku i pogrešan pristup koji je u svojoj srži osmišljen da iz navedenog prostora izvlači resurse, a na osiromašeno pučanstvo gleda kao na potencijalne kupce jeftine industrijske robe. Međutim, svako izrabljivanje ima svoje granice pa tako i izrabljivanje navedenih prostora. Rezultat je ozbiljna radikalizacija, građanski i vjerski ratovi, opustošena zemlja i nezapamćeni pokolji. Treba li onda kriviti stotine tisuća muškaraca, žena i djece koji su izlaz iz pakla rata, gladi i nasilja odlučili potražiti u putu preko mora. Nažalost, mnogi od njih su umjesto na obalama Italije završili u morskim dubinama.

Papa Franjo nedavno je poduzeo pastirski pohod Lampedusi, otoku koji je brojnim imigrantima nedostižan cilj. Na tom pastirskom pohodu apelirao je na svjetske centre moći da se pokaže milost i povede računa o ljudima koji svakodnevno spas traže u valovima Sredozemnog mora. Čitajući Franjinu poruku možemo zaključiti kako je njegova želja prije svega apel svijetu da se predziđe kršćanstva, u ovom slučaju Italija, ne pretvori u predziđe smrti. Može li poruka pape Franje biti prilika za novi pristup fenomenu migracija na južnim granicama Europe? Svijet nažalost pokreće interes i novac, uvijek je bilo i bit će izrabljivanja slabijih i bogaćenja jačih i dominantnih. Odnos prema zemljama tzv. trećeg svijeta može se promijeniti, brzo, samo ako u pitanje dođe profit multinacionalnih kompanija i njihova ekstra zarada. Nestabilnosti i kaos poželjan je u krugovima krupnog kapitala samo privremeno kao sredstvo za postizanje određenog cilja. Međutim, kada nestabilnost i kaos zamijene sistem, pa bio on i nedemokratski, onda nema mjesta ni za kapital i profit. Stoga uskoro možemo očekivati smirivanje situacije u kriznim žarištima. Nažalost, negdje to uskoro, kao u Siriji, traje čak 4 godine. Za globalne planere razdoblje od četiri godine ne znači ništa, ali u te četiri godine poginulo je u Siriji čak 200 tisuća ljudi dok ih je više milijuna moralo napustiti svoje domove. Dio njih je konvojima smrti krenuo preko Sredozemlja prema Italiji. Na određen način imigranti su nečista savjest Europe koja joj se poput bumeranga vraća. Oni su tu, pred vratima Europe, kako bi tu istu Europu podsjetili na sve ono što je činila ili je propustila činiti diljem svijeta. Može li Europa živjeti samo za sebe, bez ostatka svijeta?

U svijetu u kojem je razmjena informacija došla do nezamislive razine u kojem je uvezan svatko sa svakim nemoguće je izolirati se i živjeti samo za sebe. Europskom gospodarstvu, pogotovo u zapadnoj Europi, potrebne su stotine tisuća novih radnika svake godine. Zbog negativnog prirodnog prirasta zemlje zapadne Europe ne mogu zadovoljiti potrebe svog gospodarstva, jedini izlaz iz začaranog kruga je priljev svježe radne snage iz zemalja tzv. trećeg svijeta. Nova useljenička politika Europe u kombinaciji s poboljšanjem infrastrukture, zdravstva, školstva i općeg standarda u zemljama tzv. trećeg svijeta mogala bi biti izlaz iz situacije u kojoj se našao jug Europe. U protivnom, Sredozemlje, u trokutu Tunis, Libija i Sicilija, moglo bi postati novi Bermudski trokut u kojem će nestajati ne brodovi i zrakoplovi, nego stotine tisuća ljudskih sudbina svake godine.