Izborom Kolinde Grabar Kitarović za predsjednicu Republike u politički život Hrvatske unesene su promijene čije momentalne učinke već sada vidimo, ali dugoročni učinci smjene na Pantovčaku tek će se vidjeti u idućem razdoblju.

Nervoza Zorana Milanovića u noći izbora nove predsjednice nije bila posljedica samo gubitka strateške pozicije na Pantovčaku, s koje ga je novoizabrana predsjednica već nakon nekoliko dana pozvala na ostavku, već i zbog činjenice da u političku arenu, onu parlamentarnu, ulazi dojučerašnji stanovnik Pantovčaka - Ivo Josipović. Sada nam je mnogo jasnija i panična, pomalo histerična, reakcija Zorana Milanovića u noći izbora. Naime, Milanović je već tada znao kako će Josipović, ako izgubi izbore, političku sreću potražiti mimo SDP-a. Međutim, nadao se, do zadnjeg trenutka, kako će Josipović ipak pobijediti te kako neće morati voditi bitku s još jednim akterom na političkoj sceni. Ali, izgubili su, i on i Josipović, a nakon poraza na vidjelo je izašlo sve ono što se zbog oportunizma vladanja i raspodjele pobjedničkog kolača godinama melo pod tepih. Dan uoči primopredaje dužnosti na Pantovčaku, Josipović je novinarima obznanio kako se ne želi vratiti u SDP, jer u toj stranci, prema njegovim riječima, nema volje ni želje za reformama i promjenama u društvu. Ako se Zoran Milanović u nekim ludim snovima i zanosio kako može dobiti iduće parlamentarne izbore, nakon izjave čovjeka koji ga je praktički uveo u Banske dvore, o tim snovima sada, prigodno, može samo sanjati.

Političku budućnost, bar onu kratkoročnu, Zorana Milanovića već sada možemo s vrlo velikom preciznošću odrediti, ali što je s političkom budućnošću bivšeg predsjednika Ive Josipovića? Sam Josipović u izjavi za medije istaknuo je kako se i dalje vidi na političkoj sceni te kako će tražiti svoje mjesto u političkom životu Hrvatske. U svoju političku budućnost unosi, kako je sam kazao, politički kapital od milijun i sto tisuća glasova s proteklih izbora. No, je li to zaista tako? Već sama činjenica da su mu vrata zatvorile neke stranke, primjerice OraH Mirele Holy, pokazuje kako nitko ne želi s gubitnicima. Poziv SDP-a Josipoviću da se vrati u okrilje matične stranke može se shvatiti i kao oportunizam - bolje ga imati uz sebe nego protiv sebe. Jasno je kako će Josipović političku budućnost tražiti kao samostalni akter. Jedino što Josipović u političku, parlamentarnu arenu, unosi je naziv bivšeg predsjednika, koje nešto znači u biračkom tijelu ljevice. Na pamet mi pada usporedba s aktualnim slovenskim premijerom Mirom Cerarom koji je svoju stranku nazvao Stranka Mire Cerara. Možemo li dakle uskoro očekivati i Stranku Ive Josipovića? No, Cerar se, za razliku od Josipovića, prije negoli se odlučio baviti politikom i kandidirati na izborima nikada ranije nije profesionalno bavio politikom. Dakle, imao je imidž svježeg i novog lica na političkoj sceni. Kao takav, osnovao je stranku nekoliko mjeseci prije izbora i postao relativni pobjednik slovenskih parlamentarnih izbora. Za razliku od Cerara, Josipović je i te kako poznat na političkoj sceni, određen broj analitičara čak iznosi ozbiljne optužbe prema kojima je Josipović umiješan u nekoliko korupcijskih skandala. Unatoč svim navedenim činjenicama, agencije za ispitivanje javnog mnijenja koje su prije predsjedničkih izbora Josipoviću davale i 70-postotnu popularnost i danas ga proglašavaju “najpopularnijim mogućim premijerom”. Međutim, za razliku od Cerara, koji je svoj mini blitzkrieg do mjesta predsjednika slovenske vlade uspio provesti zahvaljujući urušavaju stranačkog sustava u Sloveniji, Josipović će ipak imati malo teži posao. Ceraru je u Sloveniji naruku išla istraga protiv Janeza Janše, čelnika SDS-a, ali i potpuni krah socijalista koji su na izborima kažnjeni zbog katastrofalne gospodarske situacije u zemlji. Cerar je u takvim okolnostima uspio konsolidirati dio izbornog tijela socijalista, kojima prirodno pripada, ali i zadobiti povjerenje dijela birača iz političkog centra. S tom strategijom Cerar je na izborima dobio 38 od mogućih 90 mandata u slovenskom parlamentu. Bilo je to dovoljno da dobije mandat za sastavljanje vlade, koju je i formirao uz pomoć manjih strančica sličnog svjetonazora. A sada ono najvažnije - može li Cerarov slučaj ponoviti Ivo Josipović?

Za razliku od Slovenske demokratske stranke Janeza Janše, koja je prolazila korupcijski pakao i suđenje svom čelniku u slovenskoj varijanti slučaja Patria, njihova hrvatska pučanska i konzervativna varijanta HDZ tu golgotu već je prošla na proteklim parlamentarnim izborima. Štoviše, za razliku od SDS-a, HDZ je u prilici ponuditi mandatara za sastavljanje vlade. S druge pak strane, SDP u Hrvatskoj, unatoč katastrofi koja je pogodila gospodarstvo pod njegovom vladom, još uvijek nije na tragu slovenskih socijalista koji su praktički nestali s političke scene. SDP je unatoč nekoliko teških korupcijskih skandala, gubitku četiriju uzastopnih izbora i katastrofalnim gospodarskim pokazateljima, još uvijek stabilna stranka s čvrstom stranačkom infrastrukturom. Pa gdje je onda prostor za moguće djelovanje Ive Josipovića? Nema ga. Josipović se ne može predstaviti kao vođa famoznog trećeg puta jer je aktualna vladajuća garnitura dio njegova prijašnjeg političkog puta, a da bi postao relevantan politički faktor, morao bi pokrenuti rat s ljudima koje je doveo na vlast, pri čemu bi u tom ratu i sam postao politički mrtvac. Možda bi mu najbolje bilo da, kao i Stipe Mesić, ostane doživotni bivši predsjednik države sa zajamčenim, doduše ceremonijalnim, mjestom na političkoj pozornici.