Premda život u Hrvatskoj nije nimalo lagan i ugodan, ostaje nam slaba utjeha kako ipak ima gorih mjesta, odnosno, kako ipak nismo najgori.

I ne treba ići daleko. Već naš prvi susjed, Bosna i Hercegovina, grca u problemima koje ne možemo ni pobrojiti, a kamoli kazati gdje je početak izlaza iz njih. Nefunkcionalna država, propalo gospodarstvo i oštre nacionalne podjele samo su vrh ledenog brijega ovog, zapravo, međunarodnog protektorata u srcu Europe. Politika odradi svoje, međutim, ostaje pustoš u kojoj potom valja živjeti, a ta pustoš generira bijes, bijes potom prelazi u mržnju, a mržnja rezultira novim sukobima i ratnom pustoši. I tako u krug, začarani krug mržnje, kaosa i beznađa.

Nedavni teroristički napadi u Francuskoj ponovno su skrenuli pogled Hrvata prema Bosni i Hercegovini. I dok dio građana, manje upućenih, paniku diže već zbog same činjenice što se u susjedstvu Hrvatske nalazi brojna muslimanska zajednica u koju su odavno prodrli ekstremni vahabijski elementi, malo je onih koji pogađaju pravu bit potencijalnog rasadnika terora u Europi. Jer, pravi problem Bosne i Hercegovine, a time i Hrvatske i Europe nisu vahabije s kojima se bosanskohercegovačke, hrvatske i američke tajne službe za sada izvrsno nose, problem je ekstremno siromaštvo koje prijeti množenjem vahabijskog pokreta geometrijskom progresijom. Vahabije, kao ideologija ekstremne interpretacije sunitskog islama, u BiH su se pojavili u vrijeme proteklog rata. Međutim, njihova rasprostranjenost u BiH ograničila se tek na nekoliko izoliranih enklava, zabačenih mjesta u bosanskim brdima i planinama, koje je samim time bilo lakše nadzirati od strane sigurnosnog aparata i tajnih službi. Ma koliko se vahabije trudili i željeli pridobiti muslimansko stanovništvo u Bosni i Hercegovini, to im, zasad, nije pošlo za rukom. Djelomično zbog same činjenice što BiH muslimani, u golemom broju, njeguju sekularni identitet, a i gospodarsko stanje, ma koliko teško bilo, još uvijek nije natjeralo muslimansku mladež u većem broju da se pridruži džihadistima.

Sve to se, naravno, vrlo brzo može promijeniti. Tu najveća odgovornost leži na međunarodnoj zajednici, odnosno EU-u i SAD-u. Koje BiH moraju skinuti luđačku košulju ustavnog i teritorijalnog uređenja i pretvoriti je u funkcionalnu državu koja će moći pokrenuti gospodarstvo i iščupati narod iz beznađa. Brojni primjeri iz povijesti, daljnje i nedavne, potvrđuju kako se najveća radikalizacija društva događa u trenutku kada društvo zapadne u gospodarsku depresiju. Iz takvih depresija su se izrodili nacizam i fašizam pa u konačnici i komunizam. Plodno tlo za radikalizaciju društva može se pronaći u gotovo svakom selu i gradu BiH. I dok je gradski dio stanovništva, primjerice u Tuzli ili Zenici, manje podložan utjecajima vahabijskih elemenata, ruralni dio BiH ostaje prostor na koji radikalni islamski elementi najviše računaju kao prostor potencijalnog novačenja. Uzimajući u obzir podrijetlo osuđenih radikalnih islamista u BiH te podrijetlo onih koji su se priključili ISIL-u u Iraku i Siriji, dolazimo do zaključka kako se uglavnom radi o slabije obrazovanim, siromašnim mladićima iz ruralnog prostora BiH.

I dok radnici iz propalih tvornica u Tuzli svoj gnjev iskazuju u maršu prema hrvatskoj granici poručujući na taj način BiH vlastima kako žele napustiti zemlju u kojoj nema budućnosti za njih i njihovu djecu, dok nezadovoljna i gnjevna mladost zna i zapaliti sjedište kantonalne vlade, ekstremisti iz vahabijskog pokreta šute i kuju mnogo opasnije planove. Novca za vrbovanje slabije obrazovanih i gladnih mladića u BiH im ne nedostaje, odnos zapadnih vlada prema BiH također je poruka toj istoj mladosti kako za nju nema mjesta pod europskim suncem.

Zapadni političari natječu se u ispraznim floskulama kako bi naglasili koja od islamskih zajednica je bolje integrirana u njihovo društvo. Dok se oni tako bave integriranjem useljeničkih zajednica, uglavnom muslimanskih, cijeli jedan narod, bošnjački, na jugoistočnim granicama Europske unije čeka da ga integriraju u Europu. Integracija Bosne i Hercegovine u Europsku uniju bila bi poruka svim muslimanskim zemljama i radikalima u tim istim zemljama kako je Europa otvorena za sve koji promiču suživot i toleranciju. Prije toga, prije integracije, BiH očajnički treba investicije i pomoć kako Europske unije, tako i SAD-a. Bosna i Hercegovina, sa sadašnjim socijalnim i gospodarskim pokazateljima, jednostavno neće izdržati do vremena integracije, odnosno otpočinjanja pregovora s EU-om. Katastrofalno stanje i beznađe rezultirat će radikalizacijom društvu, ne samo u ruralnim prostorima kao do sada, već i u gradskim sredinama. Ako se to dogodi, bit će posijano sjeme zla koje ništa više neće moći iskorijeniti. Sve ovo znaju i u EU administraciji i u SAD-u, ali su odlučili ne djelovati, pustiti da se stvari odvijaju same po sebi kao i u vrijeme Domovinskog rata. Upravo zbog toga hrvatska politika, prvenstveno zastupnici u EU parlamentu, konstantno moraju upozoravati na probleme s kojima se susreće BiH društvo. Drugim riječima, hrvatska politika na sebe mora preuzeti breme integracije BiH u Europsku uniju zbog vlastitih sigurnosnih i gospodarskih aspekata. Dva su glavana razloga za to, prvi je hrvatski korpus u BiH koji će biti prvi na udaru ekstremnih islamista, kao što je to bio slučaj u razdoblju od 1995. do 2000. u srednjoj Bosni, a drugi je tisuću kilometara duga granica RH s BiH. Bilo kako bilo, izgleda kako je Hrvatskoj sudbina namijenila ulogu predziđa, ovaj put predziđa europske sigurnosti.