Bio je četvrti dan ničim izazvane ruske invazije na Ukrajinu kada je ruski predsjednik Vladimir Putin objelodanio kako je stavio ruske nuklearne snage u pripravnost i na neki način zaprijetio nuklearnim ratom. Svijet je ostao zgrožen i u velikom strahu. Javio se potom i predsjednik Bjelorusije, proruski orijentiran Aleksandar Lukašenko, i najavio da će, ako SAD rasporedi nuklearno oružje u Litvi i Poljskoj, od Rusije zatražiti raspoređivanje nuklearnog oružja u Bjelorusiji, iako iz SAD-a nije bilo o tome riječi. Svemu je potom u sijanju straha prisnažio i dugogodišnji ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, kojeg zbog tvrdih stavova zovu i “Mister Njet”, pojašnjavajući kada bi to Rusija bila spremna posegnuti i za nuklearnim oružjem.

I nuklearna histerija diljem svijeta odmah je krenula. Čovječanstvo je počelo razmišljati o strašnim apokaliptičnim slikama uništenja svijeta, koji se odjednom našao u situaciji pretkazanja što ga je izgovorio američki znanstvenik Noam Chomsky: “Postoje dva problema vezana za opstanak naše vrste - nuklearni rat i ekološka katastrofa - a mi grabimo prema njima. Svjesno!” Odjednom su se tražili odgovori na brojna pitanja kao - kako bi izgledao nuklearni sukob Rusije sa snagama SAD-a i NATO-a? Kolika bi i kakva mogla biti razaranja? Na što bi nakon takvog sukoba nalikovao planet? Može li takav rat imati pobjednika i kakve su šanse čovjeka za preživljavanje? Kako to da znanstvenici odjednom tvrde da ima spasa, i to južno od ekvatora?



Prisjetimo se tužne povijesti i zapravo početka utrke u nuklearnom naoružanju. Amerikanci su stvorili prvu atomsku bombu početkom 40-ih, a oni su i jedini koji su upotrijebile nuklearne bombe u ratu bombardiranjem japanskih gradova Hirošime i Nagasakija 1945. Imale su 15 kilotona i ubile su oko pola milijuna ljudi. Tadašnji SSSR uložio je silan novac kako bi stao uz bok SAD-u i godine 1949. stvorili su nuklearnu bombu. Ne zaboravimo ni najpoznatiju krizu koja je nakon Drugog svjetskog rata zaprijetila nuklearnim ratom. Riječ je o Kubanskoj krizi iz 1962. kada je došlo do krajnje žestoke napetosti između SSSR-a i SAD-a, kada su Sovjeti pokušali stacionirati svoje rakete na Kubi. Kennedyju i Hruščovu tada je pisao i papa Ivan XXIII. upućujući apel za mir. A od tada je nuklearna oružana utrka krenula silovito, pa poznati kineski vođa Mau Ce-tung, da je živ, sigurno ne bi više izgovorio svoju čuvenu rečenicu: “Atomska bomba je tigar od papira koji su Sjedinjene Države koristile kako bi uplašile ljude. Izgleda strašno, ali zapravo to nije.” Jer Amerikanci i Rusi danas u svom arsenalu imaju pod “obične” nuklearke s udarom od 100 kilotona koje siju smrt u radijusu od dva kilometra, teško razaraju do pet, a oštećuju sve i na oko osam kilometara. Prema podatcima Međunarodnog instituta za istraživanje mira u Stockholmu, najviše raspoređenih bojevih glava ima SAD, njih 1800, a Rusija - 1625.

Raspoređene bojeve glave od nuklearnih sila imaju još članice NATO-a, Francuska 290 i Velika Britanija 225. Ostale nuklearne sile poput Kine, Indije, Izraela… nemaju raspoređene bojeve glave. Znanost se dosta bavila posljedicama nuklearnog sukoba velikih, SAD-a i Rusije, pa su rađene i sofisticirane simulacije.

Jedno američko istraživanje kaže kako bi za nuklearne detonacije na Zemlju palo oko 147 milijuna tona pepela i čađe, a to bi izazvalo nuklearnu zimu. Čađa se ne bi raščistila najmanje sedam godina, a u prvoj godini nakon detonacije globalna temperatura pala bi za oko sedam stupnjeva. Uslijedio bi mrak i pad temperature za oko 10 stupnjeva, kiše bi bilo manje za 30 posto, a to bi uz radijaciju prouzročilo strašne teškoće s hranom, naravno za one koji bi preživjeli. Inače, proučavajući sukobe kroz povijest, stručnjaci su zaključili da bi Treći svjetski rat mogao biti vođen između dva bloka - SAD, EU I NATO s jedne strane i Rusija, možda Kina i Sjeverna Koreja s druge strane. Samim tim zbog međusobnih nuklearnih udara sve te zemlje bile bi najpogubnije za svoje građane zbog razornog djelovanja nuklearnih bombi i radijacije. Znanost pokušava dati odgovore i na pitanje gdje i kako se spasiti? Podsjećaju kako se sva nuklearna sila nalazi u sjevernoj hemisferi, pa spas valja tražiti južno od ekvatora. Nekoliko stručnih analiza suglasno je kako je najsigurnije u Novom Zelandu koji je daleko od svih napetih zbivanja i teško će biti metom izravnog nuklearnog napada. Tu su još Australija, Argentina, Čile, Butan, Južna Afrika…



Stručnjaci spas za čovjeka vide i u Danskoj jer je njezin Grenland, uz Antarktiku, među najmanje naseljenim dijelovima planeta. Bez obzira na silnu hladnoću, struka tvrdi da bi sjeverna obala i unutrašnjost bile sigurne za život. Tu je i Island, a zanimljivo je da se kao sigurnija zona spominje i neutralna i bogata Švicarska s brojnim bunkerima. Ali, nuklearni bi rat na kraju ipak došao i do nje, jer kad i ne bi bilo udara i radijacije, nestalo bi opskrbe hranom. Inače, “utješno”, na lokaciji udara čovjek nema nikakvu šansu, dok nekoliko kilometara dalje, kad vidi snažan bljesak i čuje popratni udar, ima od 10 do 15 minuta da pobjegne radijaciji ako zna gdje. Uz nadu da čovječanstvo neće završiti u suludom samouništenju prisjetimo se što reče američki pisac John Steinbeck: “Svaki rat je simptom čovjekova neuspjeha kao misleće životinje.”