Danas je u svijetu oko 7,9 milijardi ljudi, a brojka svakoga dana raste, pa se predviđa kako će na planetu do kraja stoljeća biti čak 11 milijardi Zemljana. Zahvaljujući suvremenoj medicini životni se vijek povećao na 78,2 godine za muškarce i 83,7 godina za žene, ali se i umire - u svijetu oko 58 milijuna godišnje. A posve je jasno da se ljudi boje smrti, i to svi podjednako, a znanstveno istraživanje sa Sveučilišta Coventry, koje je obuhvatilo čak sto relevantnih radova i 26.000 sudionika iz velikog broja zemalja svijeta, dokazuje pomalo neočekivano - smrti se najmanje boje ljudi koji jako vjeruju, ali i ateisti koji ne vjeruju. Valjda po onoj čuvenoj poznatog američkog redatelja i glumca Woodyja Allena: “Nije da se bojim umrijeti. Samo ne želim biti tamo kad se to dogodi.” Ali smrt ne pita i, srećom, ne dolazi po najavi, ali ostavlja dužnost da se pobrinu za pokojnika oni najbliži koji žive.

A kako je ljudi sve više, a zemlje koja je na raspolaganju za pokapanje sve manje, čovjek se morao pobrinuti kako riješiti taj važan problem. I smislio je, uz klasični sprovod i polaganje u grob ili grobnicu - krematorij i kremiranje. I tako pokojnik kojeg su još 300.000 godina prije naše ere posipavali cvijećem, danas u svijetu tehnoloških dostignuća završava i u specijalnoj peći. Sve se češće u mnogim zemljama svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, napuštaju stari tradicionalni običaji i rituali sahrane, ali je ipak prisutno pitanje - klasični sprovod ili kremiranje? Koji su razlozi da se prihvaća jedno ili drugo? I u kojoj je mjeri uspomenu na umrle zapravo uništilo potrošačko društvo, jer i u tako tužnim, ali i svečanim trenutcima čovjek pokazuje bahatost i nadmoć nad drugima, iskazujući i bogatstvo tako da se kupuju mrtvački kovčezi po astronomskim cijenama, a na grobljima grade skupe grobnice i podižu velebni nadgrobni spomenici.



A pogrebna kultura sigurno mnogo govori o društvu u kojemu živimo. Za tijela pokojnika ljudi se brinu bar od 10.000. godine prije Krista, a negdje do početka 19. stoljeća pokojnike su pokapali na tzv. crkvenim grobljima, u dvorištima župe u kojoj su živjeli, dok su bogataši i pripadnici klera mogli dobiti mjesto i unutar crkve. Napuštanjem crkvenih groblja prvo veliko groblje Pere-Lachaise izgrađeno je po nalogu Napoleona podalje od središta Pariza 1804. godine, a na njemu počivaju velikani poput skladatelja Frederica Chopina, najvećeg francuskog romanopisca Honorea de Balzaca, glumice i pjevačice Edith Piaf, pjesnika Charlesa Baudelairea, ikone rocka Jima Morrisona, vođe The Doorsa, i mnogi drugi. Nakon Pariza zaredala su nova groblja u Kopenhagenu, Glasgowu, Bostonu… Godine 1876. otvoren je zagrebački Mirogoj kao prvo gradsko groblje u vlasništvu gradske uprave. Pokapalo se, a tako je i danas, polegnuto tijelo u lijesu, a pogrebi su se razlikovali po vjeri i običajima. Otvaranjem javnih groblja ljudi su mogli pažnju najmilijima iskazati uređenim grobovima, grobnicama, spomenicima i epitafima kako bi njihovo ime živjelo i nakon smrti. Ali u svojoj sili čovjek se, nažalost, trudi pokazati i da u smrti nisu svi isti. Nevjerojatno, ali jedan je čovjek pokopao svoga oca u najnovijem modelu BMW-a. Kralj popa Michael Jackson pokopan je u kovčegu koji je izvana pokriven 14-karatnim zlatom, a vrijednost mu je oko 180 tisuća kuna. A još se pamti kada je prije tri godine na Mirogoju grobnica sa šest mjesta u glavnoj aleji prodavana za nevjerojatnih 870.000 kuna! Za njih ne vrijedi ona Shakespeareova: “Umiranje plaća sve dugove”.

Sva ta luda razbarušenost i činjenica da je sve skuplje i umrijeti razlog su što već godinama pratimo masovni trend kremiranja, koji je u porastu, posebno u nekim zemljama. Ono je mnogo jeftinije i organizacijski jednostavnije, a štedi i prostor. U svijetu je bez premca Japan, gdje su gotovo svi pokojnici kremirani, a od 2012. imali su stopu kremiranja od čak 99,9 posto. U Europi prednjače skandinavske zemlje - Švedska ima 95 posto kremacija. Nama susjedna Slovenija je na 88 posto, dok Hrvatska s 20 posto zaostaje za ostatkom EU-a. Podsjetimo da je Katolička Crkva još 1963. odobrila kremiranje proglasivši ga jednakovrijednim pokapanju u grob, ali samo u slučaju ako se tjelesni ostatci nakon toga polažu u posvećenu zemlju. Liturgijski obred obavlja se prije ili nakon kremiranja, odnosno tijekom polaganja urne. Ali, moguće je i prosipanje pepela pokojnika u prirodi - rijeci, šumi, moru, livadi…



Inače, kremiranje započinje tako da se svakom pokojniku utvrdi identitet, dobije identifikacijski broj, a isti se broj u obliku keramičke pločice stavlja i u urnu na kojoj stoji ugravirano ime pokojnika. Kremiranje je proces razlaganja tijela na osnovne kemijske sastojke zbog izlaganja temperaturi od oko 850 i više stupnjeva, a traje ravno 90 minuta. A sve što ostane od pokojnika stane u urnu od 3,5 litara. Naravno, i urna se može položiti u grob, grobnicu ili kasetu, kako bi ostao trajni spomen na pokojnika da ne bude zaboravljen. Naime, ako smo nekog voljeli, ako nam je bio drag i ako nam nedostaje, nećemo se predati mislima nobelovca Orhana Pamuka koji reče: “Nadgrobni spomenici, kako stare, sve više tonu u zemlju i nestaju baš kao i uspomene na mrtve, koje za našega života polako odlaze u zaborav.”