Svijet je opasno mjesto za život, ne zbog ljudi koji su zli, nego zbog dobrih ljudi koji ništa ne poduzimaju - riječi su velikog Alberta Einsteina, koje bi se danas mogle posve uklopiti u sve ono što se mnogo godina kuhalo u Afganistanu, da bi na sceni opet bili zloglasni talibani - protjerani, ali ne i obezglavljeni i uništeni, prije 20 godina.

Svojim osvajačkim pohodom za samo nekoliko dana osvojili su vlast i stavili svijet pred nova iskušenja, probleme, pa i strahove, a među njima i onaj - čeka li nas novi izbjeglički val, posebno na Balkanu, gdje se godine 2015. dogodila doslovce prava najezda izbjeglica i migranata koje je bilo silno teško zaustaviti u pohodu prema razvijenijim zemljama EU-a. I upravo se Europa budi ovih dana u strahu, uspavana pod pandemijom. Europa, koja je na neko vrijeme zaboravila da postoji nešto što se zove migrantska kriza i da bez novog pritiska Afganistanaca postoji na tisuće onih koji svaki dan žele u EU. Jer vijesti o migrantskoj krizi ušutjele su zbog koronakrize, ali su problemi za vanjske granice EU-a ostali, samo su gurnuti u stranu. A sada, nakon talibanske bure u Afganistanu, s pravom se podgrijava strah od novog izbjegličkog vala. Naravno, posebno nas zanima koliko se sve to može odraziti na našu regiju koja je proteklih godina bila jedna od glavnih migrantskih ruta prema Europi. Mogu li se uopće i kako obraniti EU granice? Može li EU dobiti bitku s većim valom migranata koji se očekuje, s obzirom na one koji bježe iz Afganistana, ali i na tisuće onih koji se s Bliskog istoka i sa sjevera Afrike pokušavaju rutom preko Balkana domoći boljeg života?



Valja podsjetiti kako i krijumčari migranata, odlično organiziran lanac, jedva čekaju razvoj događaja i kraj koronakrize kako bi opet sa sto posto oživjeli tržište krijumčarenja migranata na zapadnom Balkanu. A ne zaboravimo da posljednje izvješće GI-TOC-a, Globalne inicijative protiv transnacionalnog organiziranog kriminala, kaže kako to tržište još uvijek vrijedi godišnje najmanje 50 milijuna eura, unatoč naporima da se zatvori tzv. Balkanska ruta. Manja je to zarada negoli u jeku migrantske krize 2015., ali i dalje super zarađuju krijumčari “package dealers”, koje nude migrantima kompletne “paket aranžmane”, a cijene su i do 5000 eura za osobu. Posao se uglavnom sklapa u Turskoj ili Grčkoj. Za četveročlanu obitelj uzimaju od 15 do 20 tisuća eura, a sve se plaća unaprijed. Ako ništa ne pođe po zlu aranžman obuhvaća prijevoz i smještaj te savjete i upute na putovanju. Uz doplatu krijumčari nabavljaju i lažne dokumente. Nesretni Afganistanci sada su im nove mušterije, a s druge strane novi problem za EU. UNHCR je krajem 2020. registrirao oko 2,6 milijuna afganistanskih izbjeglica - 1,4 milijuna samo u susjednom Pakistanu. Da je brojka zabrinjavajuća za međunarodnu zajednicu može se vidjeti u izjavi koju je dao Filipo Grandi, komesar UN-a za izbjeglice, koji reče kako je više od pola milijuna Afganistanaca raseljeno u ovoj godini, a velik broj zadnjih tjedana i dana. I mnogi drugi stručnjaci, državnici i ugledni političari vide Europu pred novim valom masovne migracije i upozoravaju na novi veliki globalni problem nakon talibanskog preuzimanja vlasti u Afganistanu i bijega svih onih koji neće živjeti u svijetu najstrože ograničavanih sloboda.

Zastrašujuća je prognoza njemačkog ministra unutarnjih poslova Horsta Seehofera, koji kaže da bi od 38 milijuna Afganistanaca zemlju moglo napustiti njih od 300 tisuća, pa čak i do pet milijuna. A što čini Europa? Mnogo je onih koji uglas viču kako treba zaštititi ljudska prava i ugrožene, ali odgovornost i činjenje prebacili bi rado na druge. Da EU mora preduhitriti novi val izbjeglica, zalažu se prije svih Njemačka, Francuska, Grčka i Italija. Angela Merkel ističe da EU treba pomoći afganistanskim susjedima da se izbjeglice zadrže u regiji. Ali, pitanje je hoće li te zemlje pristati, i pod kojim uvjetima te što im EU može ponuditi da bi snosile teret mogućih migracijskih tokova. U EU-u se razgovara i o zajedničkoj strategiji, zaštiti i svim rizicima od ilegalnih migracija. Ali EU je podijeljen. S jedne strane su zemlje (poput Mađarske) koje neće primiti baš nikoga, s druge one pogranične poput Grčke koje ne žele snositi najveći teret, a na trećoj strani države poput Njemačke, koje tvrde da na kraju svi migranti i izbjeglice završe kod njih. Zbog toga je teško doći do efikasnog zajedničkog rješenja.



Podsjećamo koliko je bilo natezanja oko “posla” s Turskom, otkad je prošlo točno pet godina, kada se uz veliki novac iz EU-a smanjio broj migranata do grčkih otoka za 75 posto. Turski predsjednik Erdogan sada je najavio suradnju s talibanima. Što će to donijeti Uniji koja nema jasnu politiku o izbjeglicama, teško je prognozirati. I naš premijer Plenković na pitanje o zajedničkoj migracijskoj politici EU-a kaže: “Vidjet ćemo. Sad je to teško reći… Učinit ćemo sve da Hrvatska štiti granice, da se izbjegne veći izbjeglički val koji bi destabilizirao situaciju u Europi”. Nadamo se da se europsko rješenje neće predugo čekati, i da se neće dogoditi bolest iz 2015. - politika propuštanja i neupravljanja granicama. Možda se prisjete riječi njemačkog pisca Bertolta Brechta: “Nemojte se truditi da samo vi budete dobri, nego da i svijet što ga iza sebe ostavljate postane dobar”.