Gotovo svaki drugi stanovnik našeg planeta danas već ima mobitel, a od tih silnih milijardi ljudi jako je malo onih koji znaju kako se u njima nalaze rijetke sirovine za koje već traje sve opasnija bitka, a mnogi analitičari koji poznaju situaciju najavljuju kako će se zbog rijetkih materijala u budućnosti voditi pravi ratovi. Jer riječ je o sirovinama bez kojih je nemoguće razvijati modernu tehnologiju, bez kojih jednostavno ne bi postojala računala, 3D printeri, dronovi, roboti i druga digitalna tehnologija.

Primjerice u mobitelima mora biti galija za LED i za bljeskalicu kamere, tantal se nalazi u kondenzatorima, a bez indija nema dobrog ekrana. Čak i kada je riječ o obnovljivim izvorima energije, koji trebaju nešto manji broj tih rijetkih sirovina, bez njih je nemoguće proizvoditi solarne ćelije, vjetroelektrane i električna vozila koja ovise o litijevim baterijama. A kada se suvremeni čovjek kiti najnovijim mobitelima i drugim dostignućima, sigurno ne razmišlja kako se ti rijetki materijali, potrebni za tehnologiju budućnosti, u pravilu vade u zemljama gdje se radnici bezdušno izrabljuju, gdje se devastira priroda i okoliš često pretvara u pustinju. A ljudi stradavaju i kada je riječ o zdravlju, jer stručnjaci ponavljaju kako je riječ o prljavoj, toksičnoj i radioaktivnoj industriji. Zastrašuje podatak kako je, da bi se dobila jedna tona tih rijetkih sirovina, poput litija, potrebno stvoriti čak oko 2000 tona otrovnog otpada! I tu se prisjećamo one glasovite Alberta Einsteina, koji je još u svoje vrijeme rekao: "Postajalo je užasno očito da je naša tehnologija premašila našu čovječnost." A što bi mogao reći danas?Čovječanstvo se doslovno razvija na nečijoj krvi. Jer svi ti materijali poput kobalta, germanija ili galija u prirodi su izuzetno rijetki i nalaze se tek u nekoliko zemalja iz Azije i Afrike, među kojima su najčešće one u kojima već godinama traju ratovi, vlada korupcija ili im je na čelu diktator. Dobar je primjer kobalt, kojeg oko 60 posto dolazi iz DR Kongo, zemlje u kojoj se ratovalo i zato što eksploatacija donosi novac za koji se nabavlja oružje za borbe koje ne prestaju. Nije bolje ni s još desetak rijetkih i važnih sirovina koje dolaze iz zemalja u kojima nema pravne sigurnosti i gdje je korupcija na visokoj razini. Zbog toga nema sigurnosti u isporuci galija, bizmuta, antimona, germanija i drugih rijetkih metala koji dolaze iz Tadžikistana, Laosa, ali i iz Rusije - ili same Kine. Iz Rusije i Kine stiže i magnezij, niobij, fosfor ili volfram, gdje su jedine alternative Kazahstan ili Vijetnam. Telefoni trebaju galij i indij, a oni dolaze iz Južne Koreje i Kine, a tantal iz DR Kongo ili Ruande. U mobitelima ih je možda 10 grama, ali donose teške milijune kompanijama koje ne vode brigu o zagađenju okoliša, pitke vode, radioaktivnosti, pa i o tome da su mnogi stanovnici nekih područja morali napustiti svoje kuće i imovinu. U svemu se Kina nametnula kao monopolist, a SAD i Rusija neuspješno su ju pokušavali osujetiti. Kina je u traganju za takvim sirovinama opustošila mnoga svoja područja, a kad nečega nema, čini sve da preuzme eksploataciju u nekoj drugoj zemlji, pa sada vade kobalt u DR Kongo, a platinu u Južnoafričkoj Republici. Kao monopolist Kina je danas jedina zemlja koja ima pristup do čak dvije trećine od 30 rijetkih materijala, uključujući i antimon, barit i druge rijetke metale.Neravnomjerni raspored tih sirovina po planetu i snažan angažman Kine doveo je tu zemlju do najvećeg i najvažnijeg izvoznika većine tih važnih sirovina. Uz to je Kina išla namjerno s nižim cijenama, pa su uništili i gotovo svu konkurenciju na tržištu. O tome svjedoči podatak da deset najvećih izvoznika na svijetu pokriva 35 posto ponude, a sama Kina 45 posto. I zato nije čudno što je tih važnih 30 sirovina, većinom metala kojih nema, postalo moćno oružje u ekonomskom ratu velikih sila. Zabrinuta je i Europska unija, koja je načinila popis od 30 takvih u prirodi iznimno rijetkih sirovina kojima trenutačno nema alternative, koje su od presudne važnosti za tehnologiju budućnosti. Europska komisija učinila je analizu i utvrdila koji sektori trebaju nesmetan pristup najmanje 21 od tih 30 materijala. To su elektronika, zračni i svemirski promet, obrana, automobilska industrija i energetski zahtjevne industrije. EU je svjestan kako je riječ o materijalima o kojima ovisi razvoj i čija cijena svakim danom raste. Zbog toga su države članice pozvane da potraže moguća nalazišta na svojim terenima, i to ona koja bi mogla biti operativna do 2025. godine.Naglašena je zadaća Europskog saveza za sirovine, mreže uglavnom rudarskih kompanija, financijski pomoći proširenje postojećih kapaciteta ili pronalaženje novih nalazišta kako bi "povećali neovisnost EU-a u lancu opskrbe sirovina nužnih za većinu industrijskih ekosustava EU-a kao što je obnovljiva energija, obrana i istraživanje svemira". Zanimljivo je i to da u usporedbi s naftom, čelikom i cementom, čija se potrošnja mjeri u milijunima tona, tih materijala treba tek nekoliko tisuća tona godišnje. A bez njih nema razvoja suvremene industrijske ekonomije i tehnologije, o kojoj britanski pisac Charles Perey Snow reče: "Tehnologija je čudna stvar. U jednoj ruci nosi poklone, a u drugoj nož koji će nam zabiti u leđa."