Što sam ako se usporedim sa svemirom? - upitao je davno Ludwig van Beethoven, njemački skladatelj i pijanist, jedan od najvećih skladatelja u povijesti glazbe, ukazujući na to koliko je čovjek malen, a majka priroda i Zemlja na kojoj čovjek živi velika.

Ali suvremeni čovjek ne haje, osjeća se sve važnijim i sve moćnijim, toliko silnim da može baš sve, pa i do kraja pokoriti prirodu, uzimajući joj nemilosrdno baš sve. I ne zabrinjava ga to što svake godine posiječe područje tropskih šuma veličine približno kao Grčka. I pravi se lud kad potom neki komarci prenose silu bolesti, poput denga groznice, groznice Zapadnog Nila, malarije, žute groznice… Jer, nekad su ti kukci živjeli u tim tropskim šumama iz kojih ih je čovjek istjerao, pa se danas zbog promjene klime razmnožavaju i u južnoj Europi. Otjerao je čovjek i druge životinje iz svojih staništa, pa su mu se one približile i donijele sa sobom razne bolesti. Ne dira ga što je između 1901. i 2010. prosječna razina mora diljem svijeta porasla za 19 cm, i što je Venecija u 20. stoljeću potonula za više od 20 cm. Čovjek ne mari kad ga znanstvenici upozoravaju da se oceani danas zakiseljavaju mnogo brže nego u bilo kojem trenutku u posljednjih 300 milijuna godina. Ostaje hladan kad mu se kaže da je on kriv što gradovi zauzimaju oko dva posto površine Zemlje, a u njima živi više od pola stanovništva cijeloga svijeta. I ne brine ga što je ugrozio opstojnost pčela koje oprašuju čak 71 posto od stotinjak vrsta žitarica koje ostvaruju 90 posto hrane u svijetu, pa bi baš čovjek bio najodgovorniji i za glad. Čovjek je možda i zgrožen podatkom da ga je od 1900. do 2015. pogodilo više od 30.000 prirodnih katastrofa, čime je čovječanstvu pričinjena šteta od šest bilijuna eura. Ali, čovjek se ne mijenja. I zato ne čudi sve češće pitanje - je li čovjek najveća opasnost za planet? I može li se čovjeka i kako osvijestiti? Koliki je čovjek štetnik koji radi svake sekunde protiv sebe, alarmirali su sredinom prosinca 2020. i Ujedinjeni narodi. Izvješće u kojem je prvi put uveden globalni indeks utjecaja na okoliš, kaže kako nijedna zemlja nije još uspjela postići visoki stupanj razvoja bez ugrožavanja prirodnih izvora. "Mi smo u trenutku povijesti čovječanstva i povijesti našeg planeta bez presedana", navodi se u izvješću. Upozorava se kako je zbog golemog pritiska pandemije, klimatskih promjena i uništavanja prirode upaljeno crveno svjetlo za zdravlje planeta i čovječanstva te da je sad trenutak da se odabere sigurniji i pravičniji put ljudskog razvoja. Ujedinjeni narodi pozvali su vlade zemalja svijeta, poslovni svijet i građane da se okrenu novoj vrsti razvoja koji štiti okoliš i planet. Svijet kasni u shvaćanju potrebe razvoja koji ne šteti planetu, rekao je Victor Galaz, zamjenik direktora Centra za održivost u Szockholmu, koji je sudjelovao u uvođenju indeksa ljudskog utjecaja na planet u izvješće. I stoga nije nimalo čudno što je čovjek, nakon dokaza na svakom koraku koliko negativno i strašno utječe na Zemlju, na kojoj je samo gost, obilježen i kao najveća opasnost za planet. A znanost pokušava dati i odgovor na pitanje - što bi se sve dogodilo, posebno dobroga, kada bi čovjek nestao?Znanstvenici su ustvrdili kako bi nestankom čovjeka promjene uslijedile već za nekoliko sati. Planet bi se zamračio, jer bi nestalo struje. Za koji tjedan ugasle bi se vjetroelektrane i solarni paneli, a potopile bi se brzo i podzemne željeznice, jer bi prestale raditi crpke koje su održavali ljudi. Stradale bi i životinje na farmama, od velikih divljih životinja koje bi stizale, a veliki bi psi u čoporima lovili male životinje za hranu. Ne bi trebalo više od mjesec dana pa da ispari voda za rashlađivanje nuklearnih elektrana, što bi dovelo do nuklearnih eksplozija, silne radijacije koja bi uništavala biljke i životinje. Ne bi radile kanalizacije, sve bi odlazilo u rijeke i jezera, pa bi došlo do pomora svih živih bića. Ukupnoj apokalipsi pomogao bi raspad postrojenja kemijske industrije i plina, zbog čega bi došlo do zastrašujućih požara i eksplozija. Za godinu dana Zemlja bi se počela samoizgrađivati, a za 25 godina otporne bi biljke oživjele vegetaciju koja bi pojela gradove i pretvorila ih u raj za divlje životinje. Las Vegas i Dubai bili bi prekriveni pijeskom iz pustinje. Tristo godina nakon nestanka čovjeka životinje bi vladale svijetom. One iz zooloških vrtova razmnožile bi se i harale okolišem, pa bi vjerojatno slonovi, leopardi i lavovi jurili Parizom, Zagrebom, Berlinom, New Yorkom… Nakon 10.000 godina nestali bi gradovi, a ostale bi možda samo piramide, Kineski zid i spomenik Mt. Rushmore kao sjećanje na čovjeka. Nakon 50 milijuna godina Zemlju bi povezivala sa čovjekom plastika u fosilima. A da i taj trag čovjeka zauvijek nestane, trebalo bi još 50 milijuna godina. I kao da nikada na Zemlji nismo bili. Jesu li sve te spoznaje dovoljne da čovjek konačno shvati kako Zemlja može bez njega, ali on bez nje ne može. Ili, kako reče poljski književnik Stanislav Jerzy Lec: “Vrijeme čini svoje. A ti čovječe?”.