Kada bi se Nobelova nagrada dodjeljivala za one koji se bore za ravnopravnost spolova najvjerojatnije bi ju dobio muškarac. Jer, Nobelove su nagrade kao rezervirane za muškarce, budući da od 1901. godine, otkako se dodjeljuju, od svih dosadašnjih dobitnika samo su 54 žene, a to nije ni šest posto, dok su muškarci dobili više od 923 nagrade, a nagrađeno je i 25 organizacija.

Uz to, analize kažu kako je tipični dobitnik Nobelove nagrade muškarac, bijelac, koji je u poodmakloj životnoj dobi. Primjerice najstariji su u prosjeku dobitnici za ekonomiju u dobi od 67 godina, a u prosjeku najmlađi dobitnici za fiziku, koji u prosjeku imaju 55 godina. I jedna pikanterija. Ako ste muškarac rođen 28. veljače, ili 21. svibnja, velika je vjerojatnost da budete jedan od dobitnika u budućnosti, jer to su najčešći datumi rođenja laureata Nobelove nagrade. Valja podsjetiti i kako su gotovo sve nagrade otišle u Europu ili SAD. Japan ih je dobio 28, Australija 14, a Kina samo osam. Nobelovu nagradu pratile su i afere i skandali, dobitnici su bile i kontroverzne osobe, dok mnogi pravi velikani s nekih područja nikada nisu dobili nagradu. Nagrade za neka područja bile su ponekad vrlo subjektivne. Zbog svega toga Nobelova nagrada je na meti mnogih kritika i sve se češće postavljaju pitanja je li Nobelova nagrada u svojevrsnoj krizi, je li možda i zastarjela prema kriterijima i načinu odabira? Jer, utemeljitelj nagrade Alfred Nobel, koji iza sebe ima 355 patenata, švedski industrijalac i izumitelj dinamita, bio je zaprepašten za što sve čovječanstvo koristi njegov izum, pa je bila ideja da se nagrađuju oni koji svojim sposobnostima najviše pridonose čovječanstvu. A danas se može i zapitati što je to najveći doprinos? Osim toga, koliko je nagrada zapravo ispolitizirana i na kraju nepravedna? Da je još davno politika utjecala na nagrade svjedoči podatak kako je Adolf Hitler godine 1935., kada je Nobela za mir osvojio njegov veliki kritičar, njemački pacifist Carl von Ossietzky, zabranio primiti nagradu čak trojici dobitnika - kemičarima Richardu Kuhnu 1938., Adolfu Butenandtu 1939. godine te Gerhardu Domagku, koji je 1939. trebao primiti nagradu za medicinu. Valja se i sjetiti da su sovjetske vlasti prisilile Borisa Pasternaka da 1958. odbije nagradu za književnost. Godine 1973. vijetnamski premijer Lu Duc Tho odbio je primiti nagradu za mir, jer ju nije želio podijeliti s američkim državnim tajnikom Henryjem Kissingerom.Bilo je i velikana koji su odbili nagradu zbog raznih razloga. Tako je sjajni književnik Jean-Paul Sartre odbio nagradu rekavši kako "pisac ne smije dopustiti da postane institucija". A u tom ponekad čudnom i nepravednom svijetu Nobelovih nagrada bilo je i pravih književnih velikana koji nikada nisu dobili nagradu. Anton Čehov, Lav Tolstoj, James Joyce, Mark Twain, Marcel Proust, George Orwell, Henrik Ibsen, Arthur Miller..., samo su neki od njih. Bilo je i onih koji su više puta nominirani, ali nikada nisu uspjeli biti nagrađeni, a pravi je rekorder Sigmund Freud, koji je nominiran čak 12 puta, ali je ocjenjivački sud za dodjelu nagrade za medicinu svaki put imao isti zaključak - psihoanaliza nema znanstvenu vrijednost. Ni naš Nikola Tesla nikada nije nagrađen, a kada je 1937. predložen, dobio je samo jedan glas od 38 mogućih! Nije ju dobio ni njegov ljuti protivnik Thomas Edison, koji da ništa drugo nije napravio, izumio je električnu žarulju.Najveći utjecaj politike i politikanstva, pa onda i kontroverzi, vezano je uz nagrade za mir. Recimo da ju nikad nije dobio Mahatma Ghandi, vođa pokreta za nezavisnost Indije i simbol nenasilnog otpora, koji je bio nominiran pet puta, posljednji put 1948., kad je nad njim izvršen atentat. Ali ju je zato dobio Barack Obama nakon što je samo devet mjeseci sjedio u fotelji američkog predsjednika, nakon čega su se vodile velike kritičke rasprave. Ili kad se spomene godina 1994., kada su nagradu podijelili palestinski političar Jasef Arafat i izraelski političari Yitzhak Rabin i Shimon Peres zbog angažmana u izraelsko-palestinskim mirovnim pregovorima. A kritičari su tvrdili da je Arafatova Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) sudjelovala u nizu terorističkih napada. I dok su jedni nepravedno ovjenčani slavnom nagradom koji nisu zaslužili, kritičari kažu kako su bez nagrade za mir ostali mijanmarski političar i nekadašnji glavni tajnik UN-a U Thant, posljednji predsjednik Čehoslovačke, pisac i disident Vaclav Havel, američka humanitarka, političarka i spisateljica Eleanor Roosevelt te još mnogi. Za sve njih možda vrijedi poruka poznate mirovne aktivistice iz Sjeverne Irske Betty Williams, koja je rekla: “Ne mora se dobiti Nobelova nagrada da bi se radilo za mir. Jednostavna pretpostavka bezuvjetne ljubavi i nenasilja, koju su Gandhi i Martin Luther King prizvali u život, može biti primijenjena od svih nas. Naučite svoju djecu samo to. Ako učinite ovu jednostavnu stvar, zajednički možemo izliječiti ovaj svijet”.