U sjeni pandemije koronavirusa i drugih globalnih problema svijet je gotovo zaboravio na tzv. sat sudnjeg dana koji mjeri vrijeme do samouništenja čovječanstva, a koji je još krajem siječnja pokazao kako je preostalo još samo 100 sekundi za strašan kraj. Sat koji su osmislili znanstvenici još 1947. godine pokazuje sada najveću razinu pogibelji za čovječanstvo otkako je pokrenut. A sve zbog prijetnji izazvanih klimatskim promjenama i utrke u nuklearnom naoružavanju.

Podsjetimo kako nije riječ o nekom šarlatanstvu i vidovnjacima, jer odluku o vremenu do apokalipse donosi ekipa svjetskih znanstvenika u kojoj je čak 13 dobitnika Nobelove nagrade. Godine 1947., kada je sat krenuo, postavljen je na sedam minuta do ponoći, da bi nas danas od te ponoći dijelilo samo 100 sekundi. Zato znanstvenici kažu: “Pokazujemo koliko je svijet blizu katastrofi u sekundama.” A procjena je jasno povezana s raskidanjem i neobnavljanjem važnih sporazuma o ograničenju nuklearnog oružja i daljnjoj utrci tko će imati više ubojitih glava. Zato je važno reći kako su ovih dana dvije najveće nuklearne sile, SAD i Rusija, opet sjele za stol kako bi postigle sporazum o novoj kontroli nuklearnog naoružanja. Na stolu je posljednji sporazum o nuklearnom naoružavanju - Novi START, koji istječe u veljači sljedeće godine, a od 2011. godine regulira američko-rusko smanjivanje nuklearnog oružanog potencijala. Posljednji, jer SAD je prošle godine napustio sporazum o nuklearnom oružju srednjeg dometa s Rusijom, nakon što su se obje zemlje međusobno optuživale za njegovo kršenje.Utrku u naoružanju dvije velike sile ograničile su od 1970. godine, gradeći potom sveobuhvatni sustav razoružanja i kontrole naoružavanja. Onda je Washington sredinom 2002. najprije jednostrano raskinuo Sporazum o proturaketnom sustavu, a prošle godine i Sporazum o zabrani raketa srednjeg dometa. Tako je Novi START posljednji pokušaj da se ipak oni koji sjede na najviše nuklearnih bombi međusobno obuzdavaju i kontroliraju. Ne treba zaboraviti kako SAD i Rusija, dvije najjače nuklearne sile, posjeduju više od 90 posto svjetskih zaliha nuklearnog oružja. Na početku prošle godine ukupne zalihe nuklearnih bojnih glava u svijetu iznosile su 13.865, podaci su Štokholmskog međunarodnog istraživačkog mirovnog instituta – SIPRI. A da sporazumi pomažu dokazuje podatak kako je u hladnoratovskim vremenima bilo čak 70.000 bojnih glava, pa je sadašnje stanje tek petina od toga. SIPRI procjenjuje kako SAD posjeduje 6185, a Rusija 6500 nuklearnih bojnih glava. Prema njihovim podacima čak se oko 2000 nuklearnih bojnih glava drži u u stanju visoke pripravnosti. Osim supersila SAD-a i Rusije nuklearno oružje posjeduju još Britanija, Francuska, Kina, Indija, Pakistan, Izrael i Sjeverna Koreja. Za Britaniju se vjeruje da posjeduje 200 nuklearnih bojnih glava, Francuska 300, a Kina 290. Izraelske zalihe su između 80 i 90 bojnih glava, a sjevernokorejske od 20 do 30, no teško je govoriti o pravim podacima. Procjenjuje se da Indija ima od 130 do 140 nuklearnih bojnih glava, a Pakistan između 150 i 160.Na nuklearno se oružje troši silan novac, pa su tako nuklearne sile 2019. potrošile rekordne 73 milijarde dolara, gotovo deset posto više nego prethodne godine, objavila je Međunarodna kampanja za zabranu nuklearnog naoružanja - ICAN. Gotovo polovina ukupne nuklearne potrošnje otpada na SAD. Američki proračun, koji uključuje istraživanje nuklearnog naoružanja i sustava za njihovo lansiranje, porastao je prošle godine za 5,8 milijardi dolara i iznosio je ukupno 35,8 milijardi. Potrošnja Kine, Velike Britanije, Rusije, Francuske i Indije rasla je po puno manjim stopama, a ostala je ista u Izraelu i Sjevernoj Koreji. Dodajmo i kako je francuski predsjednik Emmanuel Macron ponudio Europi strateški dijalog o atomskom oružju, te da će raditi na obnovi francuskog atomskog arsenala, pa do 2025. kani za to izdvojiti čak 37 milijardi eura. Još i sad zvuči u uhu njegova rečenica: “Strategija zastrašivanja je dio naše povijesti, naše obrambene strategije, i to će tako i ostati.”Sve to govori o ozbiljnosti situacije s nuklearnim jačanjem sila, koje se može jedino zaustaviti međusobnim sporazumima. A potreban je i međunarodni pritisak kako bi se osiguralo da zemlje koje posjeduju nuklearno oružje daju više podataka o vlastitim zalihama, što uglavnom taje. Sada bi u Novom START-u Washington želio za stol i Kinu. Peking to odbija, Moskva tvrdi da je priključivanje Kine nerealno, ali se zauzima za multilateralni sporazum u kojem bi bile Francuska i Britanija. Ostaje nam vidjeti što će za stolom iznjedriti dvije velesile, Rusija i SAD, koje bi opet u kolovozu trebale sjesti za stol i donijeti sporazum nakon kojeg će biti jasnija atomska slika svijeta. Nadajmo se bez pogreške jer, kao što reče francuski književnik Francois Mauriac: “Državnici su kao kirurzi - pogreške koje oni naprave su smrtonosne.”