Premda u japanskom političkom sustavu car ima ceremonijalnu funkciju, koja je većinom ograničena ustavom, dokaz koliko je narodu car važan i koliko je na tom planu narod konzervativan svjedoči i zakon iz 2017. godine koji se može nazvati i "lex Akihito", jer abdicirati prema njemu može samo trenutačni car. A to je baš ovih dana učinio car Akihito, koji se s caricom Michiko službeno povukao s prijestolja nakon 30 godina vladavine.

Zanimljivo da je Akihito, koji je bolestan i u 86. godini morao zamoliti parlament da mu dopusti abdikaciju jer mu zakon to nije dopuštao. Tako je nakon 1817., kada je abdicirao Kokaku, ovo drugi put da car napušta prijestolje na taj način. Nakon što je car Akihito, koji je uživao veliko poštovanje, zahvalio narodu na podršci i izrazio nadu u mirnu budućnost, Prijestolje krizantema preuzeo je njegov sin, 59-godišnji princ Naruhito, koji je postao 126. vladar i tome u čast primio mač, dragulj i zrcalo i carske dragocjenosti koje je, prema japanskim mitovima, carskoj obitelji dala osobno božica Amaterasu. Carica Masako, njegova supruga, nije bila u dvorani tijekom ceremonije, jer tradicija zabranjuje prisutnost carskih žena. Naruhito je prvi car rođen nakon Drugog svjetskog rata i prvi kojeg su roditelji odgojili samostalno. Njegova era zvat će se Reiwa, odnosno "prekrasna harmonija", a među porukama koje je poslao je i ona u kojoj kaže: "Iskreno se molim za sreću našeg naroda i daljnji napredak naše zemlje te za mir u svijetu." Tako je govorio i njegov otac, ali svijet se ipak pita šalje li se iz Japana neka nova poruka o monarhiji. I jesu li uopće monarhije tek rigidni ostaci prošlosti ili pak zalog za još stabilniju budućnost? Nije nikakva tajna naravno kako su mnoge monarhije u kohabitaciji s parlamentarnom demokracijom, ali ni činjenica kako ih unatoč tome od Britanije, Švedske, Danske pa do Japana i obožavaju i mrze.No valja reći i kako su u nekim zemljama svijeta i dalje na vlasti kraljevi, kneževi i sultani čija moć nadilazi i šefove najmoćnijih država ili premijera. Točnije, oni su apsolutni vladari u svojim zemljama. Tako birači nemaju previše utjecaja na politiku zemlje koju određuju vladari, iako su neke od tih zemalja tek ustavne monarhije samo na papiru. Često se zaboravlja da i poglavar Katoličke Crkve, papa Franjo ima na papiru svu političku moć, ali obično on nosi samo moć duhovnog vođe, a ostalo prepušta odabranim službenicima. Neki primjeri iz Europe i svijeta pak govore kako kraljevi, kneževi, sultani… imaju veliku moć, primjerice Salman, kralj Saudijske Arabije, koji je apsolutni vladar zemlje, sultan Bruneja Hassanal Bolkiah, koji je i vladar i predsjednik vlade, Qaboos bin Said al Said, apsolutni vladar Omana, ili u Europi Hans-Adam II., knez Lihtenštajna, koji ima pravo veta na izbor premijera, a može i raspustiti parlament, dok Albert od Monaka na čelu kneževine Monako ima apsolutnu moć uvjetovanu nacionalnim vijećem… Zanimljiv je i podatak kako monarhije idu u red vrlo uspješnih zemalja, posebno one gdje je kruna simbol, gdje je ona zaštitni znak prema svijetu, a kraljevi i kraljice tek su reprezentativne i protokolarne osobe koje nemaju posebno jak utjecaj na samu vlast i vladavinu zemljom. Znamo što na indeksu uspješnosti predstavljaju Švedska, Danska, Nizozemska, Norveška, Belgija, Velika Britanija, kao danas možda i najupečatljivija globalna monarhija, a k tome su istraživanja pokazala kako su tu u društvu uspješnih i tri zemlje podložne kruni kraljice Elizabete II. – Kanada, Australija i Novi Zeland.Može se slobodno reći kako se radi o modernim zemljama, ni izbliza konzervativnim, koje su na mnogim područjima života odavno pomaknule granice, pa i u svojim „kraljevskim“ redovima, čime sasvim sigurno osiguravaju i jamče budućnost monarhija. I sama Elizabeta II., koja vlada već 67 godina, prihvatila je moderne promjene, postala otvorena, fleksibilna i spremna za prilagodbu u cilju postizanja stabilnosti dinastije. Veliki iskorak bio je i dopuštenje Dianinim sinovima, princu Williamu i Harryju, ženidbu za Kate Middleton i Meghan Markle – dokaz da i tzv. obična osoba može postati članom kraljevske obitelji. Kraljevska obitelj donosi zemlji i prihod – u 2016. oko 1,8 milijardi funti, a samo kroz turizam 500 milijuna. Stručnjaci procjenjuju kako će u idućih nekoliko godina zahvaljujući kraljevskoj obitelji britanska ekonomija ojačati za dodatne 42 milijarde funti. Podsjetimo kako je i u Saudijskoj Arabiji, ultrakonzervativnoj zemlji, počelo otvaranje prema Zapadu kada je za prijestolonasljednika imenovan Mohammad bin Salman, kojeg zovu MBS, i koji je odmah napravio plan dugotrajne ekonomske stabilnosti, jer je shvatio da zemlja ne može vječno živjeti od nafte. I promjena u Japanu sigurno nosi novine, koje su konzervativnoj zemlji potrebne jer se suočava s problemima poput starog stanovništva, gdje jedna od pet osoba ima više od 70 godina, a 28 posto stanovnika starije je od 65 godina, što utječe na financije i društvo u cjelini, gdje nedostaje radne snage, pa se već otvaraju vrata za čak 345 tisuća radnika iz drugih zemalja, što će Japan još više otvoriti svijetu i sigurno ojačati njegovo gospodarstvo. A kada se dobro živi, ljudima je svejedno vodi li ih netko s krunom ili bez nje.