Mnogo je toga što prijeti čovječanstvu što se nerijetko naglašava kao neka od mogućih apokalipsa, ali ljudi kao da ne razumiju kako su na tom planu u istom loncu sa životinjama s kojima dijele svijet, a umjesto da im pomažu, sve čine da ih je sve manje, da neke vrste potpuno zatru, da im naude na tisuće načina, nedovoljno svjesni kako je, i kada je o životinjama riječ, potreban suživot. A sve to na tragu misli koju je davno izrekao Victor Hugo, francuski pisac, kada je rekao: "Bilo je nužno civilizirati čovjekov odnos prema čovjeku. Sada je nužno civilizirati čovjekov odnos prema prirodi i životinjama." A čovjek nemilosrdno ubija životinje, uopće ne misleći kako na taj način ubija i sebe. I ne ubija ih samo streljivom u često bizarnom lovu u krivolovu, nego i time što svojom nebrigom ubija prirodu. Čovjek nosi veliku krivnju što je globalno stvorio opasnu neravnotežu, crpeći prirodne resurse preko svake mjere, pa je najranije do sada, već 1. kolovoza 2018. svijet ušao u ekološki dug, jer su u sedam mjeseci potrošeni svi resursi Zemlje za cijelu godinu. Troši se kao da imamo 1,7 planeta, a ne samo jedan. Čovjek se pobrinuo za strašne promjene temperature. Australija je danima na gotovo 50 stupnjeva i ne nazire se tome kraj. Na obalama rijeka nasukalo se milijun uginulih riba, masovno su stradali šišmiši, pronađeno je stotinjak dehidriranih i uginulih divljih konja, a još 200 ih je moralo biti eutanazirano. Zbog suše i žeđi ugibaju magarci, pa čak i deve.

U svojoj utrci za prestižima svih vrsta, države i vladari, pa onda i stanovnici tih zemalja mjere bogatstvo zemlje u zlatnim polugama, barelima nafte, deviznim rezervama… Sporo, ali nekako, u svijest čovjeka ulazi činjenica kako je pravo bogatstvo zapravo bioraznolikost neke zemlje, što se ne može mjeriti nikakvim novcem, a čini globalnu vrijednost za čovječanstvo danas, ali i sutra. Kako je svijest o tome još mala pokazuju i rezultati "ekološkog otiska", kojim mjerimo potrošnju prirodnih resursa čovječanstva, a koji se odnose na nama najbliže - Europsku uniju, čiji smo član. Svih 28 država članica EU-a živi iznad mogućnosti jednog planeta. Kada bi svatko na Zemlji živio život prosječnog stanovnika EU-a, čovječanstvo bi trebalo čak 2,6 planeta kako bi zadovoljilo svoje potrebe za prirodnim resursima. I onda se ne treba čuditi ni užasavajućim podacima Svjetskoga fonda za zaštitu prirode (WWF), koji govore kako je u manje od 50 godina broj divljih životinja pao za 58 posto, a da posljednje istraživanje govori o 60 posto! Znanstvenici su za to istraživanje pratili i prikupljali podatke diljem svijeta o oko 4000 različitih vrsta ptica, riba, sisavaca, vodozemaca i gmazova. A prognoze za vrlo blisku budućnost još su strašnije - do 2020. taj će broj biti i 67 posto! Jer, uz sva nečinjenja, uz strahote koje činimo prirodi svakoga dana, ljudska je populacija najbrže rastuća, pa je i sve strašniji pritisak na prirodne populacije. Čovjek otima prirodi sve što može, ne vodeći računa da moraju preživjeti i sva bića na planetu. Bioraznolikost na Zemlji u posljednjih nekoliko desetljeća prolazi kroz kataklizmičko uništenje. Vidi se nestanak faune na cijelom planetu, dok je tropski pojas ugrožen do katastrofe.Čarobne slike kakve smo gledali, gdje u Africi slobodno trčkaraju žirafe, lavovi, tigrovi i druge divlje životinje, uskoro bismo sa sjetom mogli gledati samo na starim filmovima. U Keniji je uginuo Sudan, posljednji mužjak sjevernog bijelog nosoroga, a ostale su samo dvije ženke od tisuća što su živjele na prostorima Afrike. Još je samo 101 vrsta megafaune - velikih kopnenih životinja poput slonova i žirafa, nosoroga, bizona, medvjeda, zebri, vukova… u svijetu, a budućnost je crna, jer su već tri petine te megafaune danas ugrožene životinje. Na području Južne Amerike i Kariba zabilježeno je "zastrašujuće" smanjenje životinjske populacije od čak 89 posto. U Hrvatskoj, kažu stručnjaci, nema mjesta panici, jer smo po bioraznolikosti bogataši i pripadamo u europski vrh, uz Španjolsku, Italiju… Naša se bioraznolikost procjenjuje na 40.000 vrsta, a još uvijek imamo 101 vrstu sisavaca, dok su ugroženi ris, dabar, divokoza i sredozemna medvjedica. No, nije li kasno za svijet? Što valja hitno činiti da bismo poboljšali stanje i uspostavili nekakvu prirodnu ravnotežu između čovjeka i prirode?Divlju populaciju nećemo i dalje gušiti ako joj ne krademo teren, točnije ne smanjujemo prirodna staništa, ako im staništa ne zagađujemo, ako ne ubijamo zbog avanture vrste koje nestaju, ako obuzdamo veliki globalni problem - klimatske promjene. Jer stručnjaci upozoravaju kako nema baš nikakve perspektive zdrave budućnosti za ljude koji žive na planetu s poremećenom klimom, s iscrpljenim oceanima, uništenim tlom i opustošenim šumama, na planetu koji je gotovo lišen bioraznolikosti, a koja je pak temelj zdravlja blagostanja i prehrane, kao i stabilnosti ekonomskih i političkih sustava diljem svijeta. A mi smo možda posljednja generacija koja može preokrenuti ovakav negativan trend i izboriti se da svijet prihvati novi globalni sporazum koji će se odnositi na prirodu i ljude. I to nošeni mišlju Alberta Einsteina: "Ako čovjek teži pravednom životu, njegov prvi korak prema tome je ne nauditi životinjama."