Siromaštvo je stalna, sve opasnija prijetnja svijetu koju je sve teže obuzdati. "Vapaj siromaha diže se do Boga, ali ne stiže u ljudske uši", mogla bi se ponoviti izreka stara stotinjak godina francuskog mislioca, političara i povjesničara Felicitea Lamennaisa, a zašto je tomu tako, već je davno odgovorio bivši američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt: "Zveckanje punog džepa glasnije je od kruljenja praznog želuca." Oni koji bi trebali čuti, ne čuju i neće čuti.

Svakodnevno slušamo o raznim svjetskim summitima, ali nismo čuli kako će se održati neki o temi siromaštva i kako će oni čija je to briga bar pokušati riješiti taj problem, koji se počeo širiti poput zaraze. Podatci za 2017. godinu kažu kako je u Europskoj uniji bilo čak 112,9 milijuna ljudi koji su bili na rubu siromaštva ili društvene isključenosti. Istraživanjem su obuhvaćeni ljudi koji graniče sa siromaštvom nakon primanja socijalnih naknada - doplatci, nepovratna pomoć i slično - oni koji su lišeni materijalnih dobara potrebnih za život i oni koji su radno sposobni, ali u godinu dana rade manje od 20 posto svojeg vremena. A još je gora spoznaja o čak 75 milijuna siromašnih, koliko ih živi u EU-u.Treba podsjetiti kako Europa iz ekonomske krize nije izišla neokrznuta, pa je broj onih koji žive ispod nacionalne granice siromaštva skočio. Tako je, prema podatcima za prošlu godinu, postotak opasnosti od siromaštva porastao u 19 zemalja članica EU-a, u jednoj je ostao stabilan, a u njih sedam se snizio. Broj osoba teško lišenih materijalnih dobara povećao se u devet članica, a smanjen je u njih 18. Postotak radno sposobnih koji rade manje od 20 posto svojih mogućnosti povećao se u 18 članica, a njih devet bilježi smanjenje. Najveći rizik od siromaštva imaju Bugari, čak 38,9 posto. Najveće povećanje u odnosu prema 2008. godini bilježe Grci, koji su s 28,1 posto skočili na čak 34,8 posto, a najveće se smanjenje dogodilo u Poljskoj, s 30,5 na 19,5 posto. Među onima koji se najmanje trebaju plašiti siromaštva, zemljama s najmanjim rizikom u EU-u, jesu Češka s 12,2 posto, Finska sa 15,7, pa Slovačka sa 16,3 posto, a Slovenija i Francuska su na 17,1 posto opasnosti.Za Hrvatsku podatci nisu ohrabrujući - 27,9 posto ljudi živi na rubu siromaštva ili društvene isključenosti, što je gotovo 1,2 milijuna ljudi. S tim brojkama spadamo u sam vrh europskih zemalja s velikom opasnosti od siromaštva, a imamo veći rizik za siromaštvo od čak 21 članice EU-a. Što takvo EU siromaštvo konkretno znači? Ti si ljudi ne mogu priuštiti četiri od devet materijalnih dobara potrebnih za život - plaćanje računa, neočekivanih troškova, ne posjeduju automobil, televizor, ne hrane se proteinski bogatom prehranom svaka dva dana, poput ribe ili mesa, ne mogu si priuštiti tjedan dana putovanja i odmora. Valja tome dodati kako su svi podatci za EU još gori, jer je siromaštvo teško izmjeriti zato što je ono društvena stigma i nitko se ne voli hvaliti da je siromašan. Uz to, problem se javlja i zbog različite razvijenosti zemalja unutar EU-a. Jer relativna granica siromaštva utvrđuje se kao 60 posto medijalnoga dohotka kućanstva, a to je za pojedinca u Hrvatskoj 24.000 kuna godišnje. No usporedbe siromaštva u EU-u mogu biti iskrivljene, jer netko tko je siromašan u Luksemburgu, gdje je granica siromaštva 18.000 eura godišnje, a ispod koje živi 16,9 posto tamošnjih građana, bio bi bogat u Hrvatskoj, gdje je granica od 3272 eura nedostižna čak petini stanovnika.Valja reći kako među siromašnima nisu samo primatelji socijalne pomoći nego su među njima i radnici s malim primanjima, umirovljenici s jadnim mirovinama, oni koji imaju nesigurna radna mjesta, nezaposleni, žene i mladi. Njih se najviše potkrada i eksploatira. Logika kaže da to čine bogati, jer BDP najvećeg broja zemalja EU-a raste, znači, raste i bogatstvo, pa kada s njim raste i siromaštvo, jasno je da novac negdje mora biti. Inače su stručnjaci utvrdili kako je jaz između bogatih i siromašnih danas najveći, veći nego ikada prije, što se posebno odnosi na mlade, a socijalna se nejednakost u ime slobodnog tržišta širi bez granica pa se tako širi i siromaštvo.Potvrda toga su i podatci prema kojima je, primjerice, u EU-u nejednakost u dohodcima među regijama u nekim zemljama i 10 posto veća nego 2000. godine, a nejednakost u dohodcima među državama 20 posto niža. Uz to, gotovo svi su postojeći sustavi socijalne zaštite uspostavljeni diljem europskih zemalja osmišljeni u prošlom stoljeću i nikako ne odgovaraju današnjim vremenima. Tako su u najvećem broju zemalja bolji statusi u okviru socijalne zaštite i mirovinskih davanja uvijek za one koji imaju dug i stabilan radni staž, što je opet protiv mladih, koji to nemaju. I nije zbog svega u tom svijetu siromaštva čudno što će mladi ljudi morati raditi više godina a da nisu sigurni hoće li im taj produženi radni vijek i duži staž donijeti i veću sigurnost i bolju mirovinu. Ili će mnogi od njih, i nakon što dosegnu mirovinu, biti siromašni, kakvi su uvijek i bili. A zamislimo samo kako bi izgledala slika siromaštva u EU-u da linija siromaštva nije na višoj razini, nego da je ona na ekstremnoj liniji siromaštva od 1,9 dolara prihoda na dan. Ispalo bi da siromaštva nema.