Hrvatsku je bilo ljepše sanjati, nego biti budan u njoj - reče jednom briljantni retoričar Vlado Gotovac, filozof, pjesnik i političar. I nažalost svakim jutrom kad se budimo možemo svjedočiti koliko su istinite, a istovremeno i bolne njegove riječi. Posebno ako pogledamo kako se odnosimo prema velikim ljudima u našem društvu, velikanima u struci, ali i velikima po osobinama koje određuju pravog čovjeka.

Malo je reći kako je taj odnos otužan, jer on je po mnogočemu sramotan i ono što je još opasnije - beznadan. Jer, u vrijeme silne kuknjave i udaranja na sva zvona kako će Hrvatska ostati bez najboljih stručnjaka, posebno liječnika, kako bolnice napuštaju i mladi i oni afirmirani, birokratska i politikantska mašinerija pobrine se i za to da uznemiri javnost, jer KBC Zagreb, poznatiji kao bolnica Rebro, odjednom zatvara vrata i ne treba neurokirurga svjetskoga glasa, prof. dr. Josipa Paladina, čovjeka koji je tamo i afirmirao neurokirurgiju, uzdigao ju do savršenstva i koji je sam godišnje obavljao više od 400 operacija, a nikada nije upisao ni jedan sat prekovremenog rada! Paladinu je istekao šestomjesečni ugovor o radu na četiri sata uz mirovinu, a iz bolnice tanano, nemušto, fulirantsko, banalno obrazloženje nedostojno čovjeka koji je ispisao i dio povijesti hrvatske medicine: “KBC Zagreb je temeljem planova za funkcioniranje Klinike za neurokirurgiju odlučio ne produljivati taj ugovor.” Kojih i kakvih planova u kojima jedan Paladino ne bi mogao i znao pomoći? Bit će prije da je nekome, nećemo ulaziti u političke vode, jer smo na terenu struke, Paladino smetao. Jer, u nas ne vrijedi pravilo da trebaju igrati najbolji, u nas se to ne cijeni, ne poštuje se minuli rad, ne štuju se autoriteti. Mnogi se boje priznati nekome značenje jer bi tada oni bili mali.

No, nije ovdje riječ o “slučaju” Paladino, jer on na žalost nije usamljen. Prisjetimo se, nedavno je, unatoč sjajnim rezultatima, birokratski najuren ravnatelj Klinike za dječje bolesti u Klaićevoj u Zagrebu, dr. Zoran Bahtijarević. Važeći Statut klinike rekao je da ne zadovoljava uvjete za ravnatelja jer nema status docenta ili profesora, a Ministarstvo zdravstva nije odobrilo izmjene Statuta kako bi se Bahtijarević mogao javiti na natječaj. Mogli bismo još nizati unedogled vrhunska imena naše medicine i sjajne ljude koje smo najurili iz bolnica s raznim obrazloženjima, osobito kada napune onih famoznih birokratskih 65 za odlazak u mirovinu, dok na primjer u SAD-u liječnici rade dok žele, dok mogu, a poznato je kako je kirurginja u Kini operirala uspješno i u 89. godini. U svijetu su shvatili da se životni vijek čovjeka produljio i da kronološka i biološka dob ne idu nužno zajedno. Pacijenti, naravno, žele da ih operiraju oni koji su iskusni, najbolji, koji imaju iza sebe rezultate. No, mi se bavimo “likvidacijom” sjajnih liječnika, dok brojke o potrebama za liječnicima u Hrvatskoj užasavaju. Hrvatska liječnička komora tako kaže da Hrvatskoj nedostaje čak 2500 liječnika specijalista! Od oko 11.500 liječnika u državnom sustavu 70 posto ih radi prekovremeno, pa liječnici godišnje odrade 2,5 do 3 milijuna prekovremenih sati. To znači kako nedostaje 30 posto liječnika. Izdano je više od 1300 potvrda za odlazak u inozemstvo, u četiri godine otišlo ih je 570 i nitko se nije vratio. Prosječna dob liječnika u nas je 50 godina, a u idućih 10 godina u mirovinu će otići njih više od 3700, što je najveća brojka otkad je Hrvatske. Usto, Hrvatska ima i manje liječnika od prosjeka u EU-u. Dodamo li tome kako usavršavanje liječnika specijalista traje od 10 do 15 godina, a trend odlaska mladih liječnika se nastavlja, jasno je koliko je situacija ozbiljna. Ozbiljna bar toliko da ministar zdravstva na pitanje “izgona” prof. dr. Paladina ne može odgovoriti tek da je riječ “isključivo o odluci bolnice.”

Ministar bi morao biti dobro upoznat s problemom manjka kvalificiranog i vrhunskog kadra i potrebom da se bez rezerve produže ugovori svim liječnicima koji bi trebali u mirovinu, ako su potrebni sustavu.

Država koja ima potrebe za liječnicima, kao danas Hrvatska, ne smije se neodgovorno i olako odreći ljudi koji su i više od liječnika i stručnjaka. A umjesto da se za njih borimo, mi ih dovodimo u ponižavajući položaj da pišu neke molbice kako bi mogli svoje znanje i dalje darivati pacijentima. Možda je to najbolje komentirao jedan naš poznati liječnik: “Kad pišemo molbe, to je isto kao kada bi veliki nogometaš Lionel Messi od svoje momčadi tražio da mu se produlji ugovor u sljedećim sezonama.” Naravno, postavlja se pitanje kako je uopće moguće da dođe do situacije da jednoj bolnici nisu potrebne usluge vrhunskih stručnjaka? Valjda u naš mentalni kalup teško ulazi svjetska spoznaja da se na vrhunskim autoritetima može i zaraditi, da osim ugleda, bolnicama mogu donijeti i profit, jer pacijenti, posebno iz inozemstva, dolaze zbog nečijeg imena i prezimena. No, u nas je apsolutno sve moguće, pa i riješiti se najboljih.